Za grad veličine Križevaca tisuću ljudi na jednom mjestu jako je velika brojka, a još je i veća kada je povod okupljanja humanitarna akcija. Organizatori su potiho strepili, ali prekjučer u pola osam tisuću mjesta na tribini i parteru velike sportske dvorane bilo je puno.
Sve da je bila riječ i o običnom koncertu, bilo bi lijepo vidjeti da se toliko ljudi u malom gradu okupi da bi slušalo pjesme iz vremena u kojem je zabavna glazba bila umjetnost, pjesme kakve je pjevao i kakve su se pisale i skladale za Vicu Vukova. No, povrh toga, svatko od tisuću ljudi platio je ulaznicu od 40 ili 50 kuna, znajući da time daje svoj prilog akciji „Five For Kids“ ili, zgodno prevedeno na hrvatski, „Petaka za đaka“. Tih je đaka šezdeset i svi su štićenici križevačkog Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju, u kojem Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom još skrbi i o pedesetak odraslih te djece predškolske dobi.
Ono što je u čitavoj akciji osobito lijepo je način na koji će se utrošiti dobar dio prikupljenog novca: za kupnju božićnih darova. Ali ne konfekcijskih, masovno pakiranih u nekom trgovačkom centru, nego biranih posebice i ponaosob za svakog od preko stotinu štićenika Centra. Svaki će dobiti baš ono što mu treba i što si za Božić želi, a što bez donacije velikog broja nepoznatih ljudi nikako ne bi mogao dobiti.
Ukratko, akcija se svodi na to da se jedan grad u božićno vrijeme, kada sve ori i gori od božićnih reklama i šopinga, sjeti onih najslabijih među sobom, pričini im veselje i priskrbi uvijek potrebnu pomoć. Posrednici između novca sugrađana dobre volje i onih kojima je pomoć potrebna već su sedmu godinu zaredom aktivisti križevačke neprofitne udruge P.O.I.N.T.
Lokalne ih vlasti baš i ne vole. Ta im udruga stalno puše za vrat i o svakoj odluci koja se tiče javnih interesa organizira javne rasprave. Tako su s gradonačelnikom i gradskom upravom vodili pravi rat zbog preuređenja javnih površina stare gradske jezgre. Nažalost, izgubili su i ja još uvijek, pri svakom posjetu, budem pomalo šokiran novom, ogoljenom vizurom. Ali, veliki je dobitak za sve makar znano podignuta razina građanske svijesti o tome što je to javni interes i kako se o njemu treba brinuti. A to je itekako važna, jedna od najvažnijih stvari koje grad čine gradom.
Tipično za mentalitet naših političara, koji uglavnom misle da su oni i država i selo i grad, pointovce lokalna vlast ne smatra saveznicima, nego više neprijateljima. Njihovu humanitarnu akciju valjda zato nisu poduprli niti Grad, niti Županija. Ipak, Vicine pjesme, Tamburaški orkestar HRT-a i Đani Stipaničev, te duh dobre volje koji se u gradu danima širio, privukli su na kraju u publiku i gradonačelnika i župana. Došli su bez protokola, s kupljenim ulaznicama, kao obični građani, baš kako i treba. Five For P.O.I.N.T.!
Ja sam imao čast biti na pozornici jer sam bio zamoljen, kao Križevčanin, da akciji dam svoj prilog kao skromni voditelj večeri. Obećanje je obećanje, ali iskreno, tog mi se polukišnog i polusnježnog dana u ovim šugavim poluvremenima uopće nije išlo nikamo, pa ni u moj rođeni grad. Još sam, k tomu, putem čuo kako je tog dana (još jedan) moj kolega i prijatelj dobio otkaz.
Moji su me Križevčani te večeri zato podsjetili na ono što je najbitnije: brinuti se za druge. Korporativni je i korporacijski humanizam, onaj iz već olinjalih božićnih reklama, dakako lažan. Ali, zbog njega ne smijemo zaboraviti da je briga za ljude oko nas, a osobito one slabije, nezaštićenije i u bilo kom pogledu u nekom trenutku zakinutije, i dalje temelj ljudskosti. Pa čak i onda kada se osjećamo potpuno nemoćnima i mislimo kako naša briga i male geste ništa ne mijenjaju i nikome ne pomažu.
Kada je završila ona predivna Alfijeva, Dragina i Vicina pjesma koja kaže „To je Tvoja zemlja“, iz publike je upravo opipljivo strujala plemenita radost. Raširio sam ruke prema tih tisuću ljudi u mraku i ponosno rekao: „To je moj grad.“ Ljudi dragi, nije to patetika. Baš kao ni Vicine pjesme, ni ljudskost ne zastarijeva.
(Branimir Pofuk, „Kontrapunkt“, Jutarnji list, 3. prosinca 2010.)
Komentari su zatvoreni.