Polazak iz Los Angelesa uz napuštanje Kalifornije bio je rano ujutro kako bi se izbjegle prometne gužve inače radnog dana, a unajmljeni terenac američke proizvodnje pokazao se pravim izborom za proputovanje pustinjskim dijelom savezne države Nevade, kao i kasnije planinskim predjelima. Iako je bila sredina studenog, sunce je ubrzo zagrijalo na dvoznamenkastu vrijednost temperature, a asfalt na Route 66 kao da je upravo iz tog razloga na mahove bio jarko crven.
Jedno od usputnih stajanja bilo je u napuštenom gradiću Calico, tzv. gradu duhova. Izgrađen je za vrijeme kalifornijske “srebrne groznice” oko 1881. godine na području čak petstotinjak rudnika, a već krajem 19. stoljeća padom vrijednosti srebra biva napušten. Danas je sve poznatija turistička atrakcija i velika suvenirnica, donekle rekonstruiran u duhu Starog zapada, a poznat je još po poštanskom psu Dorseyju i posljednjem šerifu Tumbleweed Harrisu.
Ako se samo malo skrene s glavne ceste prašnjavim putem prema kamenim stijenama, kaktusima i naslagama pijeska u daljini, oduševljavajuće djeluje tišina usred pustinje Mojave. Prijateljska zdravica uz hladno američko pivo i fotografiranje uz neobična, za ovo područje endemska Joshuina stabla (Joshua Trees), tek su neke od sitnica koje ovakva putovanja čine jedinstvenima, koja se pamte čitav život.
Poneki restoran uz autocestu doista potvrđuje autentičnost onih prizora kakvi se pamte iz raznih američkih filmova ceste, pa se tako može objedovati u lokalu koji datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća uz muziku iz jukeboxa dok poslužuje valjda Peggy Sue osobno, ili pak okružen punjenim životinjama u lovačkom “gnijezdu” surovog naziva Roadkill, gdje im je slogan “You kill it, we grill it!” (Vi ga ubijte, mi ga zaroštiljamo)
Kad se na horizontu iz pustinje počnu uzdizati visoke građevine, to je znak da se stiže u Las Vegas. “Grad grijeha”, kako ga još nazivaju, blješteće je čudo građevinskih i tehnoloških zahvata, gdje se na jednom mjestu mogu vidjeti Kip slobode, Eiffelov toranj i egipatske piramide, svi doduše u nešto manjim verzijama, ali zato silni tematski hoteli nanizani niz glavnu ulicu Strip djeluju monumentalno, stalno pozivajući u posjet. Posebno je dojmljiv show s fontanama ispred hotela Bellagio, koji svakih pola sata nudi novi glazbeno-scenski igrokaz.
Svaki hotel je praktički i ogromna kockarnica, s nepreglednim brojem barova i restorana, pa čak i koncertnih dvorana za kabaret programe, kazališne i cirkuske spektakle, snimanja TV emisija pred živom publikom i slično. Od poker automata do kartaških stolova, od noćnih klubova do VIP salona, upravo sve poziva one željne hedonizma da se opuste u ovom “carstvu kiča” i zaigraju na crveno nemilice trošeći američku valutu. Nešto dalje od Stripa, noćni klubovi za gospodu, taksisti koji dijele savjete, opcija za ludu noć u Vegasu i previše, što opravdava onu “Što se dogodi u vegasu, ostaje u Vegasu!”
Par sati vožnje od Vegasa prostire se 446km dug Grand Canyon, veličanstveni kanjon rijeke Colorado koji je nastajao milijunima godina, jedno od svjetskih čuda prirode, od 1919. nacionalni park koji godišnje posjeti 5 milijuna ljudi, od kojih mnogi upravo tamo s razlogom žele doživjeti zalazak sunca. Putem se može se skrenuti u drugu vremensku zonu, na samu granicu sa saveznom državom Arizonom, i vidjeti Hooverovu branu. Upravo je ta betonska građevina visoka 221.4m, ujedno i hidroelektrana, zbog akumulacije vode i proizvodnje struje omogućila razvitak Vegasa usred pustinje Mojave.
Gost na viteškom turniru uz borbe u areni, ili publika na spektaklu Viva Elvis u izvedi Cirque du Soleil, najpoznatije umjetničke kolonije na svijetu, ili pak svjedok mističnim iluzijama Davida Copperfielda – u koju god priču Vegas uvukao posjetitelja, sve jednom mora završiti. Ostavljajući blještavilo “zabavne prijestolnice svijeta” za sobom, put se nastavlja prema konačnom odredištu – San Franciscu. Ali ne odmah, središnja Kalifornija nudi još toliko toga za vidjeti i doživjeti.
Komentari su zatvoreni.