Slijetanje na Otok, kako neki zovu kopno Velike Britanije u Atlantskom oceanu, na samom sjeverozapadu Europe, bilo je popraćeno pravim ljetnim pljuskom, kojem se i londonski aerodrom Heathrow, svjetski prvak međunarodnog putničkog prometa, jednostavno prepustio. Turisti su izgledali više-manje pripremljeni za kišnu Englesku, a domaćim ljudima činilo se svejedno hoće li malko pokisnuti tog srpanjskog utorka; bio je radni dan i moralo se za obavezama.
Put za obavezama najprije je odveo prema jugozapadu na samu obalu La Manchea, u od davnih vremena poznati lučki grad Southampton, a danas također ugledno sveučilišno središte s oko 25 tisuća studenata, od kojih je preko 7.5 tisuća na poslijediplomskim studijima. Čak pet studentskih kampusa raspoređeno je po čitavom gradu, gdje raditi dolaze znanstvenici i istraživači iz čitavog svijeta.
Nakon radnog tjedna vikend je bio kao stvoren za posjet glavnom gradu Ujedinjenog Kraljevstva, baš kako reče ona 30 godina stara punkerska pjesma Clashovaca. Pri dolasku na uže gradsko područje odmah se mogu zapaziti “double-deckeri”, legendarni crveni autobusi na kat kojima gomile turista razgledavaju grad. Ono što se još lako primijeti jest engleska uljudnost, bilo na ulicama i u pubovima ili pak autobusima i vlakovima. Samo što ne ponude šalicom čaja.
Ta ljubaznost može se učiniti i prenaglašenom budući da sa svih strana pristojne molbe upozoravaju na saginjanje, rukohvate, stepenice i slično. Čak i sam londonski metro, popularno nazivan “The Tube”, ljubaznim glasom moli putnike za oprez prilikom izlaska iz vagona (“Mind the gap”), u maniri koja upravo i priliči najstarijoj podzemnoj željeznici na svijetu, kojom su sve do 1971. prometovali parni vlakovi.
Poprilično sunčana subota dodatno je uljepšala šetnje uz Temzu između London Bridgea i Tower Bridgea, tradicionalni britanski doručak u pubu “Punch and Judy”, uživanje u humorističnim predstavama uličnih performera na krcatom Covent Gardenu te bacanje pogleda na znamenitosti, kao što su Tower of London, futuristička gradska vijećnica, Westminsterska palača i, naravno, Big Ben, koji je puni sat otkucao prvi puta prije 150 godina. Oni strpljiviji velik dio tih znamenitosti mogu promotriti sa 135 metara visine s milenijskog kola “The London Eye”.
Za obilazak Wembleyja i Wimbledona nažalost nije bilo vremena, a od sporta se tek usput, uz čašu Guinnessa, pratila utakmica kriketa između Engleske i Australije. Na pitanje o pravilima ove igre koja je u Engleskoj po popularnosti odmah iza nogometa, prijatelji iz obližnjeg gradića Guildforda samo su se nasmijali, rekavši da je najbitnije da oni pobjeđuju. To je, valjda, taj britanski humor.
Mjesta koja će nekom drugom prilikom vrijediti posjetiti su zasigurno Hyde Park, Shakespeareovo kazalište Globe, kao i Buckinghamska palača u vrijeme prijepodnevne izmjene straže. Ne tako daleko od Londona prema zapadu gordo stoji Stonehenge, mistična građevina iz neolitika i brončanog doba koja se, smatra se, koristila u obredne ili vjerske svrhe. Iako su ga turisti često svojim “obredima” uništavali, posljednjih je dvadesetak godina ovaj spomenik pod zaštitom UNESCO-a.
Kilometrima od londonske buke i vreve, svako na svojoj strani svijeta, smjestila su se sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu, koja se ubrajaju u najstarije i najkvalitetnije centre svjetske znanosti i visokog obrazovanja. Iako naizgled vječni rivali, pogotovo u tradicionalnim studentskim natjecanjima u veslanju, oba giganta svojom poviješću i sadašnjošću svjedoče kako unaprijediti kvalitetu života čitave civilizacije. No, čak i bez velikih riječi velikih znanstvenika, potrebno je tek poslušati stih nekadašnjih studenata Oxforda i Cambridgea poznatijih pod imenom Monty Python: “Always Look on the Bright Side of Life” (Uvijek gledaj vedriju stranu života).
Komentari su zatvoreni.