Labirint je struktura koja ima jedan ulaz koji je ujedno i izlaz, te stazu koja vijuga ili više puta skreće i vodi do jednog središta. Na tu definiciju zakučaste prometnice podsjećaju križevačke ulice koje gradska vlast preoblikuje po svom obličju, ne pitajući za mišljenje same stanovnike kao da ih se ne tiče kako živjeti. Postavlja se pitanje čiji je zapravo grad koji svake četiri godine dobiju na posudbu oni koji ponude najbolje prijedloge za opstojnost i rješenja po ocijeni žitelja. O tome ovisi buduće nasljeđe grada, pozitivno ili negativno.
Najpoštenije mišljenje izrazili bi građani, kad bi ih se pitalo. Već spontani javni prosvjedi pokazuju otpor prema ovome što je nekome u gradskoj vlasti palo na um – genijalna zamisao još iz srednjega vijeka o podjeli Gornjeg i Donjeg Križevca koje je tek Marija Terezija sjedinila u Križevce ukinuvši naplatu maltarine na mostu kod današnjeg Šaška. Dvojba bi danas bila kako podijeliti maltarine među vozačima, pješacima i biciklistima i izbjeći labirint između Zakmardijeve, Smičiklasove, Račkoga i Markovićeve? Ne snalaze se domaći sudionici u prometu, a kako će gosti i prolaznici na putu od centra do gornjeg grada, groblja.
Kome na skorašnjim izborima posuditi grad, a da ga ne unakaze nova prometna „rješenja“ ? Jedino da ga se obvežu vratiti kakav su preuzeli na posudbu prema jamstvima višestoljetnih naraštaja poznatih i manje poznatih sugrađana kojima se volimo pohvaliti. Sadašnja vlast na izdisaju s prometnim se rješenjima nije proslavila.