U sklopu tjedna francuskog filma kojeg organizira Pučko otvoreno učilište Križevci, u Kinu Križevci su prošlu srijedu i četvrtak prikazana 2 klasika. Uz spoiler alert, u nastavku pročitajte više o tome zašto se ova dva filma mogu okititi epitetom „klasika”.
Betty Blue (1986)
Vjerojatno najvažniji film Jean-Jacquesa Beineixa (fanovi Balaševića mogli bi znati i film The Moon in the Gutter u kojem glumi opjevana Nastassja Kinski) ogledalo je trendova 1980-ih u Francuskoj i jedan od prvih filmova postmodernizma. Kao takav publiku najčešće dijeli na one kojima se ili svidi ili ne na prvi pogled, a „pogled” je ključna riječ ovog filma (i pravca). Kao i nedavno prikazani film Izvršenje (La Ceremonie) na nacionalnoj televiziji, film nema snažnu političku i protestnu notu kao poznatiji „crni val” koji prethodi. Betty Blue temelji se na romanu 37°2 le matin, a karakteristika francuske kinematografije u ovom razdoblju najjasnije se oslikava upravo u ovom filmu, naracija ostaje u drugom planu iza stila i ugođaja koje vrijedi vidjeti.
Iako se snažna i jasna politička poruka u filmovima ovog razdoblja gubi, treba reći da ovaj film nije trivijalan koliko se čini. Kada na trenutak zanemarimo snažne vizuale i spojeve „visoke” i pop kulture, film ukazuje na objektivizaciju i neshvaćanje žene. Betty (Beatrice Dalle) koja svojom energijom pokreće sve druge likove, a prije svega Zorga (Jean Hugues-Anglade) kojeg izvlači iz zone komfora koji, sve do trenutka kada je prekasno, ne shvaća pozitivni i tragični potencijal Betty što dovodi od nesretnog završetka. Prenaglašeni ugođaj i stil te nepredvidivost likova utječu na gubitak poruke, ali kraj filma jasno ukazuje na nju. Impulzivnost Betty kroz film jasno ukazuje i na njezinu marginaliziranost u smislu odbacivanja tradicionalnih ženskih uloga koje u trenucima kada ih prihvaća instantno odbacuje uz agresiju i nasilje. Upravo zbog nerazumijevanja njene uloge koja nije tradicionalna od strane čovjeka kojeg voli, Betty fizički i psihički tone do razine „živog mrtvaca” – što je prikazano i doslovno.
Izdvojenost i opsesivna ljubav glavnih likova izaziva različite emocije, a oslanja se romantičarsku tradiciju. Niz erotskih prizora (kako film i započinje) i naglašavanje tjelesnosti i privlačnosti glumaca proslavila je ovaj film, a još više glavnu glumicu Beatrice Dalle koja je doživjela svjetsku slavu i postala jedna od ikona pravca cinema du look. Uz Beineixa, najpoznatiji predstavnici ovog pokreta su Leos Carax i široj publici najpoznatiji Luc Besson. Pokret se temeljio na tadašnjoj pop kulturi za razliku od glamuroznije i „više” umjetnosti u prethodnom razdoblju. Upravo zbog naglašavanja izgleda i ugođaja ugodnima oku, nepredvidivih (i fatalnih) trenutaka koji pridonose ugođaju i naglasak na nekonvencionalnost likova (koji balansiraju između pop zvijezda i marginalaca/pripadnika undergrounda) velike su šanse da će gledatelji koji poštuju romantičarsku tradiciju, francusku poetiku i estetiku (i ugodnu glazbenu pozadinu) cijeniti ovaj film. Uostalom, spektakl koji cinema du look naglašava ispred narativa danas nije nepoznanica tako da ovaj film i pokret još uvijek ostaju relevantni. Površnost radnje i djetinjasto ponašanje protagnosita uz upotrebu brojnih (trashy) boja zahtjevnije će filmofile možda i odbiti, ali specifičan ugođaj filma koji kroz sliku govori više nego kroz riječi potvrđuje onu staru – svako zlo za neko dobro. Moglo bi se reći da film upada u larpurlartistički okvir koji na neki način slavi filmsko stvaralaštvo samo po sebi i ljepotu oku koju pruža. Unatoč bijegu od prethodnih formi, završetak jasno ukazuje utjecaj Polanskog (Stanar) i Formana (Let iznad kukavičjeg gnijezda) kako bi se ukazalo na emocionalne turbulencije koje glavni likovi doživljavaju kroz cijeli film kako bi i oni dobili spektakularniju, fatalniju i privlačniju notu.
U svakom slučaju, film Betty Blue vrijedi pogledati jer kvalitetom sigurno ne zaostaje za današnjim blockbusterima, a i radi jasnijeg shvaćanja društva u razdoblju kada nastaje i pokreta cinema du look. A uz sve to, naučit ćete što je i kako se radi tequila rapido.
Z (1969)
Za razliku od Blue Betty koja možda nemaju jasnu i snažnu političku poruku, filmsko ostvarenje Konstantinosa Gavrasa upravo se na njoj temelji. O važnosti i kvaliteti filma govori činjenica da je uvršten u filmski leksikon (http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2061). Iako mjesto radnje u filmu nije definirano, jezik komunikacije (francuski) nije indikator. Prisutnost glazbe maestralnog Mikisa Theodorakisa i nedavno preminule Irene Pappas aludiraju da je motivacija filma bilo burno razdoblje 1960-ih u Grčkoj gdje je 1963. ubijen Grigoris Lambrakis, a 1967. izbija vojni puč. Ipak, kao što je u leksikonu i navedeno, film nije ograničen na mjesto radnje, već šalje jasnu i univerzalnu poruku protiv korupcije, državnog terora i nacionalizma.
Čak i ako niste fan političkog filma, ovo remek djelo zadovoljava uz snažnu poruku i estetske kriterije filmofila. To potvrđuje i Oscar za najbolji film na stranom jeziku i Oscar za montažu. Iako je tema politička, Z je prije svega odličan triler u kojem se, među zaista dobrom glumačkom postavom, ističu supruga ubijenog političara Helene (Irena Pappas) i sudac istrage (Jean-Louis Trintignant). Kao i Irena Pappas, uz nju najveća zvijezda ovog filma Yves Montand pojavljuje se vrlo kratko u ulozi ubijenog političara, ali kao i ona ostavlja snažan dojam. Antagonisti će u svakom izazvati snažne emocije, ponajviše gnjev zbog nepravde i očigledne pokvarenosti sustava kojeg su dio, dok će pozitivni likovi izazvat sažaljenje i iskru bijesa u čovjeku koji traži pravdu. Iako se Irena Pappas na filmu pokazuje kratko, kao i u svojim pjesmama, dominira i privlači pozornost emotivnošću koja plijeni pažnju. Izuzev nekoliko likova, većina njih imenovano je samo prema njihovoj funkciji (General, Sudac i sl.) što ne znači da ovaj film uz kritiku i propitivanje države i njenog aparate, ne propituje i pojedinca. To potvrđuje kontrastni odnos između skrupuloznog suca istrage i beskrupuloznih ljudi privrženih državi s kojima je osuđen surađivati, umjesto ih osuđivati.
Gledatelj će od početka proživljavati frustraciju zbog očitog nemoći „dobrog” u sukobu sa „zlim”, ali kako radnja teče optimizam i zadovoljstvo s ispravljanjem nepravde zasigurno će rasti. Pojedinac koji se suočava s koruptivnim i pokvarenim sustavom izgleda kao da će se izboriti za pravdu s kojom će film dobiti američki „happy end”. Ipak na kraju će gledatelj ostati razočaran (ali ne i iznenađen) nakon suočavanja sa surovom realnošću. Iako film završava pomalo frustrirajuće, pojam realnosti upotrebljen je jer kraj prikazuje kako je suđenje teklo tih godina u Grčkoj, a bilo je sve samo ne zadovoljavajuće za ljude ispravnog moralnog kompasa. Emile Zola je 6 godina nakon namještenog procesa protiv Alfreda Dreyfusa izborio pravdu za nepravedno optuženog, a gledatelju mala utjeha može biti da je sudac istrage (Christos Sartzetakis) u stvarnosti dočekao da čak postane i predsjednik Grčke 1985. što pruža neku vrstu satisfakcije.
Prava je šteta ako se propustili ovaj film jer između njega i Plavoga cvijeta (https://www.portalnovosti.com/srednja-zalost-srednje-struje) koji se emitirao u isto vrijeme na nacionalnoj televiziji, teško da postoji dilema koji je bolji. Relevantnost filma neupitna je jer ne propituje samo moral i odgovornost društva i države te štetnost nacionalizma, već se bavi i pojedincem. Politička ubojstva i zataškavanje još uvijek su prisutna, a grčki primjer koji je poslužio 1960-ih kao primjer našao bi se zasigurno i danas, ne samo u Grčkoj, već i šire. U vremenu kada je film snimljen, mora se reći kako je jasna poruka Grčkoj bila vrlo hrabar potez Gavrasa. Štoviše, i Gavras i Theodorakis i Pappas (a i slovo Z) iz Grčke su bili protjerani. Iako se Konstantinos Gavras proglasio komunistom, poruka i kvaliteta filma zasigurno time nisu bili oštećeni kako bi to pomislili glavni antagonisti u filmu. Najbolji opis filma ustvari je njegov naziv puni – Z – il est vivant! tj. „on živi” – a ovaj film itekako ima zašto živjeti. Zaključak je da nažalost po nas, a na sreću za filmsku umjetnost Z postao i ostao evergeen.
U slučaju da ste propustili ova dva klasika ili jednostavno ne volite stare filmove, još nije kasno za vidjeti što francuska kinematografija nudi jer u Kinu Križevci ovu srijedu i četvrtak, odnosno 26. i 27. listopada možete pogledati dva recentna filma, a u petak animirani film iz 2019. godine.
Komentari su zatvoreni.