Kad se prije dvije godine svijet zatvorio zbog pandemije, Ida i Saša Ružić baš su naručili prve sadnice borovnica koje su namjeravali posaditi na djedovini Idinih roditelja u Marinovcu pokraj Križevaca. Oboje su inženjeri – ona biotehnologije, on agronomije. Zbog posla svako jutro putuju u suprotnim smjerovima i susreću se tek kasno popodne doma u Križevcima, zato su dugo razmišljali o sadnji neke kulture, o radu na zemlji i aktivnostima u kojima mogu sudjelovati i njihova djeca Zrinka i Antun te o (ništa manje važnoj) dodatnoj zaradi.
„Odluka je pala na borovnice. Volimo ih jesti, to je prvi razlog“, kažu Ružići. Budući da su u priču krenuli krajnje ozbiljno, pripremili su se i analizirali tržište. Zaključili su da se upravo borovnice najbolje isplate. „Nema ih puno, može se plasirati svježa, a može se i preraditi. Tražili smo kulturu koje se tržište neće brzo zasititi, kako je bilo s aronijom“, objašnjava Saša. Naime proizvodnja borovnica je specifična, a početni troškovi su veliki pa su Ružići zaključili da neće doći do hiperprodukcije ove kulture. Ulaganje u 1 ha nasada borovnice je oko 100 tisuća eura i oni su u svoju plantažu površine 0.3 ha uložili 30-ak tisuća eura. I već na prvi pogled na nju jasno je da se radi o ozbiljno organiziranom poslu: padinom koja gleda prema zapadu dominiraju bijele vreće pravilo raspoređene u 12 redova, svaki je označen brojem kao ulica nazivom, a svaka ulica ima jednak broj „stanara“, odnosno sadnica borovnice.
A Ružići se o svakoj od njih brinu s posebnom pažnjom. „Biljke su posađene u vreće sa supstratom jer im treba kisela zemlja lagane i rahle strukture, a to je lakše osigurati i kontrolirati u vrećama i teglama nego u tlu“, kaže Saša. Iako mu je poljoprivreda struka, svaku informaciju i savjet o uzgoju borovnica dodatno će proučiti i provjeriti. Zato su supstrat u kojem rastu biljke naručili iz Nizozemske i posebno je prilagođen sastavu vode, nadmorskoj visini i podneblju na kojem se nalazi plantaža. Razvukli su i sustav za opskrbu vodom koji svakoj sadnici donosi kap po kap, točno onoliko koliko joj treba kako bi se razvila u zdravu biljku bogatu plodom. Što se tiče tuče, od nje ne strahuju i spavaju mirno jer su razvukli mreže koje nasad štite i od ptica.
„Velika su ulaganja po jedinici površine i nema nikakvog smisla kupiti posebnu zemlju i platiti sadnicu, a ne osigurati vodu i zaštitu nasada. Navodnjavanje je neophodno za ovakve kulture i odmah smo odlučili da će to biti, kolikogod je moguće, s kišnicom“, priča Ida i pokazuje na jezerce koje su iskopali kako bi u njemu skupljali kišnicu. Uzgajaju po načelu integrirane poljoprivredne proizvodnje koja podrazumijeva uravnoteženu primjenu agrotehničkih mjera kako bi proizveli ekološki i ekonomski prihvatljiv proizvod. Posebnu pažnju obraćaju na detalje, kombiniraju najbolje od modernih alata i tehnologija s tradicionalnim praksama. Napravili su hotel za kukce, posadili biljke koje ih privlače, no ne bi uspjeli bez pomoći obitelji, Idinih i Sašinih roditelja, sestara, šogora i prijatelja. Svi oni pomogli su im oko sadnje, postavljanja stupova za zaštitnu mrežu, a sigurno će pomagati i u berbi koja je upravo počela. Sorte koje su sadili birali su tako da berba bude točno u doba godine kad borovnice nema na tržištu. Sad je nema nigdje u Europi, taman završavaju španjolske, a krajem srpnja dozrijevaju poljske. Iako su Ružići promišljeno krenuli u izgradnju brenda „Tvornica borovnica“, svoje poslove ne planiraju napuštati.
„Ovo nam je antistres terapija. Zato smo ciljano išli na manju površinu koju uspijevamo sami obrađivati i održavati, uz pomoć obitelji naravno. Ne bi ni ulagali bez podrške obje obitelji“, objašnjavaju. Najslađe, najzdravije i najplavije bobice upravo su dozrele i Ružići ih zasad prodaju samo preko svog OPG-a. No kako su počele dozrijevati, već su se javile i nove ideje pa među članova obitelji ima i onih koji bi rado proizvodili rakije, likere i džemove.
Komentari su zatvoreni.