Prošle godine rušila je svoje rekorde, osvajala medalje, trčala uz bok najuspješnijih atletičarki na međunarodnom mitingu “Hanžeku”, plasirala se na Europsko prvenstvo u krosu i istrčala normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo u Kolumbiji, a ostala je skromna i umjerena. Osamnaestogodišnja Marcela Gudić trenutačno je najbolje rangirana križevačka atletičarka pri Hrvatskom atletskom savezu koji ju je nedavno, zbog rezultata u prošloj godini, uvrstio u razvojnu selekciju s još pet atletičara iz cijele zemlje koji su se plasirali na europska i svjetska uzrasna prvenstva. Unatoč uspjesima, čvrsto stoji s obje noge na zemlji pa se tijekom razgovora za Križevci.info od nje nije moglo čuti nikakvih velikih obećanja i najava. Obećala je jedino da će dati sve od sebe – predano trenirati i nadati se da će je ozljede zaobići.
Lani se puno govorilo o tvojim rezultatima, pisali su da si „zabljesnula“ i iznenadila uspjehom. Je li taj uspjeh za tebe uistinu iznenađenje? Znam da je rezultat rada i planiranih treninga, ali jesi li i samu sebe iznenadila? Prošla sezona je za mene bila stvarno uspješna i neočekivana. Naravno da su moji uspjesi rezultat planiranog rada i treninga, ali ja osobno nikad ne pričam s trenerom o rezultatima ili o tome koliko mogu sada istrčati utrku na 800 ili 1500. Zato sam i prošle sezone iznenadila sama sebe prvenstveno zbog toga jer sam se fokusirala samo na treninge i nisam razmišljala o rezultatu, nego je on bio samo kruna i nagrada za cjelogodišnji rad i odricanja.
Od malih nogu si u atletici, jesi li oduvijek znala kojom disciplinom se želiš baviti? Kako to ide – postoje li discipline koje nose prestiž i popularnije su od drugih ili ipak glavnu riječ vode treneri i oni usmjeravaju djecu na ono u čemu su najbolja? Kako je to bilo kod tebe?
Naravno da ne, zapravo još uvijek ne mogu reći koja je moja disciplina i još uvijek istražujem za koju ću se disciplinu opredijeliti i to će pokazati vrijeme. Od malih nogu sam bila po prirodi izdržljivija, a i nisu me previše privlačile sprinterske discipline, jednostavno su srednje i duge pruge oduvijek za mene bile discipline s više adrenalina i borbenosti. Kažu da je 1500 kraljica disciplina i svi sportaši koji trče 1500 mogu potvrditi da je to stvarno tako, ali za tu disciplinu stvarno trebaš imati sve: od glave, fizičke čvrstoće i izdržljivosti do brzine. Tu su treneri jako važni, oni mogu prepoznati sportaša i njegove mogućnosti ne samo za 1500, nego i općenito za druge discipline te igraju važnu ulogu za usmjeravanje sportaša prema njegovim predispozicijama još od malih nogu.
Zasad si najbolje rezultate postigla na 1500 m, disciplini kojom je dugo vladao naš olimpijac Branko Zorko, no izvrsna si i na duljim dionicama – juniorska si prvakinja države u krosu na 4 km. Čini se da te ove kraće staze ne zanimaju. Što planiraš, na koja natjecanja bi željela ići i kakvim rezultatima bi bila zadovoljna?
Najvažnije za iduću sezonu za mene je zdravlje, pogotovo nakon ove ozljede koja mi se dogodila. Htjela bih potvrditi norme za Svjetsko prvenstvo i kruna sezone bi mi bio odlazak u Kolumbiju. O rezultatima neću puno pričati, jedino što mogu reći da bi mi najveće postignuće bilo da opet iznenadim trenere, roditelje i prijatelje i samu sebe.
Utrka i natjecanja je puno, redoviti treninzi su ti već rutina, međutim za uspjeh je važna i mentalna čvrstoća, kako kažu „jaka glava“. Što tebe motivira, imaš li tremu pred utrku, neke rituale… A kako doživljavaš poraz?
Mogu reći da je u atletici glava jako jako važna i ako nemaš glavu, ne možeš biti na vrhunskoj razini. Za sad mi motivacije nimalo ne nedostaje, zapravo što se bliži početak sezone to je ona veća, a najviše me motiviraju moji treneri na svakodnevnim treninzima te naravno moji roditelji i prijatelji. A trema? Pa rekla bih da nemam tremu pred utrku, makar mi mama kaže da sam tjedan dana prije neke važne utrke dosta živčana tako da mislim da bi moji doma puno bolje odgovorili na to pitanje. Neke posebne rituale prije trke i nemam – uvijek se dobro naspavam i ujutro obično samo prošećem. S porazom se nosim sasvim dobro ukoliko znam da sam dala sve od sebe i da si nemam što prigovoriti.
Zahvaljujući sportu, već si dosad puno putovala i upoznala puno sportaša, na Hanžeku si trčala uz svjetske zvijezde. Imaš li uzora među njima?
Da, Hanžek je za mene bio najljepše iskustvo u sezoni i to je natjecanje koje ću definitivno najviše pamtiti. Što se tiče uzora, ne mogu baš izdvojiti nekog, svi vrhunski atletičari su mi na neki način uzor, ali isto tako svjesna sam da je atletika specifičan sport i da smo svi različiti, tako da niti ne mogu reći da želim trčati kao on ili ona jer to u atletici nije moguće.
Krajem godine si zbog ozljede propustila europsko prvenstvo u krosu. Srećom nije ništa strašno, ali morala si propustiti i treninge. No šapnuli su mi da sad imaš vremena za kuhanje i to zdravih obroka. Kako se hraniš i koliko je, iz tvog iskustva, kod sportaša važna prehrana?
Nažalost, Europsko prvenstvo u krosu je moja bolna tema iz razloga jer sam ga morala propustiti zbog ozljede koja se dogodila nenadano i neočekivano. To je trebalo biti moje prvo veliko natjecanje, ali nažalost to se nije dogodilo. To nije ugodno iskustvo ni za jednog sportaša, a kamoli još za mladog sportaša. No sve u svemu stala sam na vrijeme i sad je ta ozljeda gotova tako da mogu reći da sam i imala sreće što se tiče brzog oporavka. Moram posebno zahvaliti ne samo svojim trenerima na podršci, nego i trenerima iz čitave regije, kao i medicinskom timu, jer da nisam imala takvu podršku vjerojatno se ne bih uspjela oporaviti u tako kratkom periodu. A što se tiče kuhanja – da, kad sam bila na pauzi imala sam viška vremena pa sam dosta kuhala da skrenem misli od treninga i atletike. Pa u mom slučaju je prehrana igrala važnu ulogu jer kada sportaš dođe do vrhunca, za daljnji napredak bitne su nijanse tako da sam morala početi pazit na te nijanse kao sto je prehrana te kvalitetan odmor.
Maturantica si i odlična učenica. Spremaš se na studij, a istovremeno su pred tobom velika natjecanja poput Svjetskog juniorskog prvenstva u Kolumbiji. Kako ćeš sve to uskladiti i što ti je prioritet? Ova godina će za mene biti malo napornija pošto sam maturantica. Počele su mi pripreme za maturu i moram to sve uskladiti s treninzima, ali sva sreća nemam problema s organizacijom tako da uspijevam posložiti vrijeme. Naravno, škola mi je uvijek bila i uvijek će biti na prvom mjestu i prioritet mi je završiti fakultet, ali uvijek stojim pri mišljenju da se uz dobru organizaciju može sve uskladiti tako da vjerujem da ću uspjeti uskladiti fakultet i atletiku.
Bravo, Marcela!
Ne samo sjajna sportašica, već svestrana, uspješna i draga djevojka. Svaka čast.