Godina 1991., datum 11., prosinac, rat. Može li se čovjek na takvo jutro osjećati dobro, sretno? Može, itekako. Tri dana sam već u Križevcima, odmoran i naspavan. Tri dana sam već odvojen od neprekidne tutnjave i onih stravičnih fijuka granata, minobacačkih, topničkih, haubičkih. U počecima smo skupljali gelere koji su nas „zamalo fulali“, ali brzo smo odustali. Ne možeš za uspomenu odnijeti kući sto kilograma željeza, a otkupljivača sekundarnih sirovina ni blizu. Veselim se zubatom suncu baš kao i onom dubrovačkom prije samo nekoliko mjeseci (kao da sam jučer šetao Stradunom i plivao na Dančama…). Imam i novu uniformu, onu američku. Kako ponekad čovjeku malo treba da bude sretan.
Podigao sam plaću za divizion (oko tristo na spisku) i danas će u Novskoj biti praznik. Torba je puna novaca i danas ću do ponoći sve podijeliti. Ugođaj ne mogu pokvariti ni mali problemi s paljenjem Lade Nive. Dizelaš (ili je to još uvijek bila JNA kampanjola), a vani je dobrih pet ispod nule. Još samo da se javim šefu. Osposobili smo neke telefone na terenu, čak i neke televizore. U postrojbama imamo zastupljene doslovno sve struke. Dečki su pravi majstori, čarobnjaci ponekad.
„Halo šefe, dobro ti jutro“. Glas s druge strane nekako je drukčiji. Velika nesreća. Dečki su jučer kod Čardaka upali u zasjedu. Oluja se pojavio kasno navečer, izranjavan i bos. Nešto kasnije pojavio se i Kiki, također ranjen. Od ostalih šestorice, kao i od trojice Tigrova, ni glasa. Šutnja. Gdje je nestala sva ona razdraganost?! Zar je moguće? Naravno, znam da je moguće, svaki dan od onih zadnjih 60 dana bilo je moguće. Prerano smo počeli slaviti svoju sretnu zvijezdu. No, još ima šanse da se pojave negdje iz šume kod sela Kričke. Tako smo Topi i ja završili razgovor uz „Bog“ i „Vidimo se“. Razmišljam o Kikiju. Došao je prije kratkog vremena. Njegova mama Mara, moja kolegica s posla, prethodno me nazvala i rekla: „Kad već ide, neka ide s tobom. Puno sam sigurnija kad znam da ste tamo ti i Šket.“ Mo’š mislit’! Stavio sam ga u jedno topovsko odjeljenje. Nije prošlo tri dana, a već se preselio (pobjegao) u izviđače. Jebiga, Maro, znaš i sama da mu poslušnost nije jača strana.
Vjerni Šandor je zagrijao vozilo. Nije neki vozač, ali sluša i ide kamo mu se kaže. Nije ni trepnuo kad smo jednom prilikom zbog moje gluposti uletjeli u pogibeljnu situaciju. Odmah pita: „Kaj je šefe, nekaj se dogodilo?!“ Prenosim netom primljenu informaciju i ne prepoznajem vlastiti glas. Jebiga, kaže on. Šutjeli smo zajedno sljedećih nekoliko sati. U vožnji prema Novskoj, kroz glavu, kao na filmu, lete slike proteklih 60 dana, od dana kad smo ulazili u Novsku i kad se velika kolona kretala u suprotnom pravcu. U koloni sam prepoznao neke važne ljude koji su još sinoć s nama sjedili na koordinaciji za obranu grada. Ali ne radi se samo o obrani grada, brani se i pravac. Brani se i Kutina, ako probiju, tko zna gdje je kraj.
Protutenkovske topove smo rasporedili onako kako je Topi rekao. On to zna najbolje na svijetu. Nameće se glupo pitanje – ima li to veze s njegovim prezimenom (Topolovec). Dobro nas je pripremio, tući će nas (i tukli su) danonoćno iz svih pravaca i sveg oruđa. To oni zovu „omekšavanje terena“. Mekano je kada nas oni pobiju ili kada pobjegnemo. Tada ulaze fizički, s najmanjim rizikom. Zapovijed je: „Iz podruma i zaklona izlaziti samo kada je i koliko je nužno.“ Pokušali su oni i ući preko Starog Grabovca. Tomica je opalio prvi rafal iz puškomitraljeza. Dobili su batine. Kad su se povukli ostavili su i tenk (T-34) s tragovima krvi. Drugi dan deda Jasek je upalio tenk i dovezao ga u bazu u Lipovljane. Mnogi su se dolazili fotografirati na tom tenku u pobjedničkoj pozi, a luk ni jeli niti mirisali. Nakon tog pokušaja neprijatelji su bili jako ljuti. Udvostručili su porciju granata koje su slali. Letjeli su avioni. Pale su i neke „krmače“. Njihov VBR je potražio vatreni položaj naše druge baterije (imali su dobre informacije).
Promašili su za malo, tek jedan top malo oštećen. Ispalo je čak poticajno da naši dečki budu malo oprezniji. I s naše strane (bilo je tu puno potrojbi i puno dobrih ljudi i nešto teškog oruđa) išao bi poneki projektil. Više kao psihološka podrška, i mi konja za trku imamo. Tko zna gdje je to završavalo. Topi nam je objasnio da se to zove posredno odgađanje, a mi bi neposredno. Tu su naši raketaši došli na svoje. Nakon nekoliko izgubljenih tenkova, neprijatelj se više nije ni pokušao „vozikati“. Proslavili su se maljutkaši Čorak i Knapić.
Psiholog Mile, koji nam se pridružio koji mjesec kasnije, objasnio nam je (između ostalog) da najveća frustracija nastaje kada čovjek ne može uzvratiti udarac. Vrlo brzo uslijedila su pitanja: „Kaj smo mi tu došli? Do kada bumo čubeli po podrumima?“ Atmosfera definitivno nije bila sjajna i tada se dogodila povijesna koordinacija (imali smo ih svaku večer cijelo vrijeme terena) u kući u Brestači uz svjetlo petrolejke. Oluja temperamentno elaborira. Trebamo oformiti izviđačko-diverzantsku grupu koja će ulaziti u neprijateljski prostor i navoditi našu topničku vatru. Topi strpljivo objašnjava da mi nemamo ovdje ljude tog profila. „Ja ću to radit’! To ja znam i ja to mogu!“ goropadno zbori mali Oluja. Topi ga pokušava smiriti: „Olujiću, suviše je riskantno, tko će te voditi, tko će te osiguravati?“ Ima Oluja odgovor na sve: „Upoznao sam nekoliko lokalnih koji dobro znaju teren, jedan je lugar, a osiguranje mi mogu biti naši izviđači koji ionako nemaju trenutno što raditi.“ Topi izvlači posljednju kartu: „Trebao bi s dečkima razgovarati, pitanje je koliko su stručno i voljno moralno spremni.“ „Obavio sam već razgovor, dečki jedva čekaju akciju,“ poentira Oluja. Mali mi je nekako narastao u očima, kao da je svojim likom ispunio cijelu prostoriju. I krenuli su već drugo jutro. Našli su neprijatelja, navodili vatru i naši malobrojni projektili dobili su oči, a neprijatelj gubitke i paniku. Išli su svako jutro, danima, tjednima, mjesecima. Ubrzo se formirala i druga grupa koju je poveo Ramo. Uništavali su neprijateljske vatrene položaje, zapovjedna mjesta, kolone. Oluja se znao popeti i na drvo da bolje vidi. Jednom je u oduševljenju dignuo ruke i pao s drveta. Drugom prilikom propao je u neku đubrenicu. Tko zna što još. Šetali su neprijateljskim prostorima kao svojim dvorištem, nekada njih 10, nekada 15, nekada 20. Ovisno o potrebi.
U šumi jedan brat Kadović na čelu kolone, drugi na začelju, a bilo ih je trojica. Ne sjećam se više koji je razlog da i onaj četvrti nije bio sa nama. I stvorena je paklena shema. Topi planira, usput, na dnevnoj bazi, podučava i upozorava. Temeljno načelo: „Čuvati glavu“. Oluja navodi vatru, vrijedni novljanski topnici rade po 15-20 sati dnevno, a nakon toga Tigrovi ulaze. Selo po selo, kilometar po kilometar, kota po kota. Kada smo došli, ušli smo u potkovu. Lijevi i desni krak potkove počeli su se savijati na suprotnu stranu. Ovaj lijevi okrenuo se čak za 180 stupnjeva. Ispostavilo se kasnije da se tada jedino na ovom terenu osvajao prostor, a akciji Bljesak smo ostavili još samo jednu trećinu.
Pobjednička euforija, barem što su naše postrojbe tiče, doživjela je stravičan udarac. Kraj filma u glavi poklopio se s dolaskom u bazu u Lipovljane. Ništa više nije isto. Rutinski obavljamo planirano. Ima inicijative da se ide tražiti naše dečke. Šef odlučno otklanja te ideje. Nećemo ići „napamet“ pa da nesreća bude još veća. Treba skupiti informacije i pažljivo isplanirati akciju. Meni je naložio da se vratim u Križevce i obiđem sve familije stradalih. Što ću im reći? Kao i uvijek, Topi ima odgovor na sve. Samo istinu. Bili su na zadaći, upali u zasjedu, službeno se vode kao „nestali“, a treba biti spreman na najgore, jer nade je sve manje.
U Križevcima sam potražio pojačanje u liku jednog od naših doktora (bilo ih je nekoliko koji su se izmjenjivali na terenu). Doktor Tonko uzeo je svoju torbu i posegnuo u nju već na prvom posjetu. Nakon injekcije, samohrana Cezarova majka kroz jecaj nam je ispričala da je prije dva dana imala san, probudila se uz vrisak, i da je ona već tad znala. Povjerovao sam joj.
Scena druga. Parkiramo ispred ulaza u dvorište. Kuća je uvučena nekih 20 metara od ograde. Prolazim kroz taj prostor, pogled mi susretnu duboke tamne oči. Mlada žena stoji na stolici i pere prozor s unutrašnje strane. Susret očima traje, a njene govore da joj je sve jasno. Bože, samo da ne padne sa stolice. Prvi na vrata izlazi otac. Pogled u oči i čvrsti stisak ruke: „Recite, ja bum ‘zdržal“.
Scena treća. U trećoj kući u drugom selu. Mlada žena (opet mlada, gotovo djevojčica), odlazi u drugu sobu da plače nasamo. Ostajemo još neko vrijeme u kući i vodi se neki razgovor. Odjednom mlada žena se vraća. Agresivna, psuje i viče. Želi znati po što smo došli. Počinjem mucati, i ne znam kako sam se snašao. Znam da sam sve objasnio i ne razumijem što se događa. Ispostavilo se da je to sestra blizanka. I danas se sramim, ali kroz glavu mi je prostrujalo, nadam se da nisu trojke.
Četvrta majka, nekako smirena i odlučna: „Donesite mi tijelo moga sina!“. Dajem obećanje i odmah znam. Nema mi povratka u Križevce dok ne ispunimo obećanje.
Na terenu se i dalje rutinski odrađuje kao da se ništa nije dogodilo. Ramo nastavlja sa izviđanjem i navođenjem vatre, a u eteru se i dalje čuje „Oluja ovdje, pali!“. Dani prolaze u mučnom očekivanju neke vijesti. Konačno, Samoborci su pronašli tijela kod brda Čardak. Sutra je akcija izvlačenja. Prijatelj Klek iz Tigrova nema dovoljno ljudi. Traže se dobrovoljci iz naše postrojbe. Svaki drugi je dobrovoljac, ima ih previše. Topi izdaje zapovijedi. Ne smije se ugroziti naša borbena sposobnost i mora ostati minimalan broj poslužilaca uz oruđa. Ukoliko u akciju ide zapovjednik, njegov zamjenik mora ostati, i obrnuto. Kasno u noći predao sam mu naš spisak dobrovoljaca. Neki mi još dugo nisu oprostili što sam prekrižio njihovo ime. Šef je pregledao spisak. Budući da sam sebe stavio na vrh, prokomentirao je: „Ti nisi tu radi toga, ti ne moraš ići“. Jedini mogući odgovor bio je: „Ja idem“. Uslijedila je znakovita šutnja i „laku noć“.
Ustajanje prije pet, kratka, ali temeljita priprema. Cijela baza je na nogama i na ispraćaju. I kava je skuhana. Bilo je čudno vidjeti vozača Barića, koji se nikad ne gasi i kome su pizdarije duševna hrana, kako samo gleda i šuti. Učinilo mi se u polumraku da su mu oči nekako vlažne. Kolona vozila bez upaljenih svjetala uputila se do sela Kričke. Tu vozila ostaju i dalje se ide pješice. Na čelu kolone su Klek i izviđač iz Samobora. Odmah do njih naši Ramo, Beli, Pape, … Neki dečki su iscrtali tamne okomite linije na licu. Netko je primjetio „Bumo ti nacrtali i vodoravne crte da možemo rješavati križaljku“. Prigušeni smijeh djeluje nestvarno. Kolona kreće u maglu. Klek odmah ostavlja sastrane ljude za osiguranje. Vojnički profesionalno, svaki mora imati vizualni kontakt s lijevim i desnim, i tako je pokrivena cijela ruta. S pojavom zore diže se i magla. Prvi put sam doslovno gledao maglu kako se diže, nevjerojatan prizor. Dobro je što nam na ovom prostoru neprijatelj ni slučajno ne može neopaženo prići. Ipak, malu uzbunu je izazvao jedan jarac (ili muflon) koji je baš tada odlučio tuda proći. Neki su za trenutak i zalegli. Budući da smo u šumi, nema ni straha od mina (one aktiviraju u krošnjama). Teren je loš, neravan, klizav, teško prohodan, ali napredujemo brzo.
Kolona staje. Od usta do usta ide šapat „Stigli smo, daj nosila“. Jedno po jedno nosilo, sve ide brzo. Tijela se učvršćuju remenima, nosila prihvaćaju po dvojica ili četvorica i odmah kreću istim putem nazad. Kratka izmjena nužnih riječi u inače potpunoj tišini. Svi pažljivo motre i osluškuju. Mislim da sam čuo glasne otkucaje vlastitog srca. Mene je dopao Juks. Krasan dečko, uvijek nasmijan i pristojan. I u tom trenu prisjetim se fešte od prije desetak dana. Netko je slavio rođendan, netko je donio karnistar, Bosanac je razvukao harmoniku, a bilo je i druge glazbe. Više puta vrtila se „Mi smo garda hrvatska“. Koje veselje, koji smijeh. Koji dečki, koji ljudi! Brzo sam otklonio asocijacije. Trebalo se koncentrirati na povratak koji je bio sporiji, teži. Unatoč -10 stupnjeva znoj je tekao u krupnim graškama. Nakon nekih pola sata začuli smo rafale. Puno rafala. Otkrili su da smo bili i da smo odnijeli tijela naših prijatelja. Tko zna koliko puta su nas čekali? Siguran sam da neće za nama. Kakve zelene beretke, mi smo pravi komandosi. Kada smo stigli do Krički, u mješavini emocija i tupo olakšanje. Kako god bilo, gotovo je. Palac (stradao je dan prije Sarajevskog primirja) glasno predlaže: „Idemo sad natrag, jebati im mater“. Čuju se glasovi odobravanja. „Stani, čekaj!“, reagiram trenutno. Hvala Bogu, iskra je ugašena. Kolona se vraća u Lipovljane. Dalje je procedura. Ukratko izvještavam šefa. Koji dan ranije otvorila se neka birtija. Idemo trgnuti jednu za dečke.
Opet treba obići familije poginulih: „Šefe, ja to više ne mogu, molim te idi ti.“ „U redu, ali ti ideš u Zagreb, treba službeno identificirati naše ljude. Pripremi govore i vidi što treba oko organizacije sprovoda.“
Na patologiji (čak više nisam siguran je li Rebro ili Šalata) dežuran je patolog od dva metra. Uniforma, bajuneta za pojasom i znakovita babura od nosa. Pa logično, kako bi inače mogao tu raditi da je potpuno ispravan. „Pokaži svoje“, bio je kratak i jasan. Bilo je na limenim stolovima tridesetak tijela, ili dijelova tijela. Ukoliko netko pomisli da je prepoznavanje išlo lako, vara se. Odjednom su svi slični i trebalo je obilaziti izvjesno vrijeme.
I neminovno, uslijedili su sprovodi. Bilo je to vrijeme sprovoda, svaki dan nekoliko diljem ove zemlje. Lica različita, a sve drugo jednako ili slično. Držao sam govore, koji jebeni „stage“. Mnogi pametni ljudi pisali su o toj 1991. godini i nemam primjedbi. Ipak, za mene je to bila prvenstveno godina sprovoda, godina kada se u trenutku činilo da je ova zemlja ujedinjena u boli, boli iz koje smo izlazili nekako jači. Trenutak je davno prošao.
A na terenu sve kao i prije. Sad smo već prekaljeni veterani. I stvarno smo im „jebali mater“. I tako do Sarajevskog primirja. Pas mater i primirju.
Ana Dubravec liked this on Facebook.
Ivana Ivančić liked this on Facebook.
Zlata Životić liked this on Facebook.
Hrvoje Belani liked this on Facebook.
Tamara Cvetko liked this on Facebook.
Ivan Klasić liked this on Facebook.
Kristijan Pižir liked this on Facebook.
osvrta na završetak teksta…trebali ste još samo “jebat mater i sve po spisku” onima koji su se nezasluženo ubacili na spisak branitelja, ak zbog nikog drugog, onda zbog onih čija ste mrtva tijela izvlačili i išli obavještavat njihove porodice…zbog njih…toliko zaslužuju
nisam bil na frontu,ali znam da u križevcima ima onih koji su posljedice svojih pijanstava prodali pod ratne rane i svi o tome šute, jer se “ne bi šteli nikome zameriti” i zbog njih se pljuje i po onima po kojima se ne bi smjelo, po onima koji su uistinu bili na frontu i borili se…jedino me čudi, kaj oni, koji su stvarno bili tam na terenu i izložili svoje glave i znaju tko je gdje bio, o tome šute…pa kaj se boje tih lopova koji su lagali o svojem ratnom putu, a nisu se bojali borbe i pogibije- to mi nikad ne bude jasno…
Prijatelju, hvala ti na ovom iscrpnom izvješću koje meni osobno, a koliko znam i svim našim suborcima izuzetno osvježilo sjećanja na nemili događaj,ali svi se rado sjećamo na ta teška i ponosna vremena.Još uvijek su sjećanja bolna ali kada se mi preživjeli sretnemo zajednički proživljavamo te trenutke .
Memento iz kuta jednog od aktivnih sudionika u obrani RH od pada vojarne, odlaska na bojište gdje je ostao do samog kraja. Prisjećanje na poginule u njegovoj postrojbi samo po sebi ne može biti uvredljivo, bez obzira na ilustraciju, koja zapravo podsjeća na sve žrtve Domovinskog rata iz našeg križevačkog kraja, nema mjesta bilo kakvom sučeljavanju. Kao pripadnik 117.,,,,s pijetetom, ali i s ponosom se prisjećam te hladne i pogibeljne zime u Pakracu i Lipiku.
Čestitam naratoru, koji je uostalom zajedno sa svojim zapovjednikom nedugo primio odličje od predsjednika RH, što je evo i na ovaj način podsjetio naše sugrađane na herojstvo križevačkih branitelja u Domovinskom ratu. Posebice me dirnulo spominjanje braće Kadović, pripadnici jedne sromašne obitelji, koji su na ponos svog pokojnog, velikog oca dragovoljno bez poziva, ne izbjegavajući bezbrojne mobilizacijske pozive otišli na prvu crtu i pokazali kako se ponaša čovjek kada je potreban zajednici. Neki su nažalost ostali kod kuće osjetivši potrebu da se uključe u nešto puno unosnije i bezbolnije – pretvorbu i privatizaciju. Tko je bolje prošao vidi se iz primjera kaste uglednika nastale upravo na geslu “za doma spremni”.
Korisniku “sdpfuker”, odnosno “kczz117″, odnosno “stefan n”: bez ljutnje, ali datum na koji se referiramo je naveden u nekoliko tekstova koji su tijekom godina objavljivani i na ovom portalu, između ostalog: https://www.krizevci.info/sjeanje-na-poginule-branitelje-15-mpoad-krievci/
Vjerovatno neki komunistički provokator? Križevci info vama za informaciju, obljetnica pogibije je 07. prosinac, a ne danas!
Čita se u jednom dahu, a pritom može se “ući u kožu” i dobiti dojam kao da sami, u trenutku čitanja, proživljavamo te dane.
Korisniku “sdpfuker”, odnosno “kczz117” (ista IP adresa – isti korisnik): molimo za potpunu korektnost, iz pijeteta prema palim herojima, upravo svima sa gornje fotografije, a ne samo onima koji su pali na današnji dan prije 22 godine, što je tema ovog intimnog prisjećanja.
Imaš pravo kczz Topolovčeva ekipa se ponaša kao da su oslobodili Hrvatsku. Ta njihova samopromocija već svima ide na k*
Pretpostavljam da svatko ima pravo i mogućnost i na stranicama ovog Portala, iznijeti svoja iskustva i viđenja tih “dana ponosa i slave”.
Prema tome, čitatelju “sdpfuker”, možda možete i vi?
Ovo me baca u prošlost i nekako me steže u grudima, tko nije nikada obavještavao roditelje o pogibiji sina taj ne može znati kako je to
Ilustracija su svi poginuli pripadnici križevačkih ratnih postrojbi (policija, 117 brigada…), a priča se odnosi samo na narodne heroje koji su goloruki zaustavili banjalučki korpus, 15.mpoad