INTERVJU Kornelija Benyovsky Šoštarić – najpoznatija vrtlarica projektirala novi križevački park

Sadnjom stabala, nedavno su počeli intenzivniji radovi na zapuštenoj ledini, nekad močvari koja je, uz silose s druge strane pruge, bila jedina slika Križevaca koju bi putnici kroz prozor vlaka dobili o našem gradu. Taj komad zemljišta na kojem se i donedavno uzgajala trava za sjenažu, na posljednjoj je sjednici Gradskog vijeća dobio službeni naziv – Park Josipa Kalasancija Schlossera. Kao i uvijek, bilo je i drugih prijedloga i ideja, no činjenica je da je ovaj liječnik bio i križevački gradski vijećnik koji je s Ljudevitom Vukotinovićem, pjesnikom, prirodoslovcem i križevačkim velikim županom, upravo iz našeg grada krenuo u prva istraživanja botanike i utabao put svim budućim generacijama botaničara. Izgled novog parka osmislile su i projektirale arhitektica Diana Špirić i diplomirana inženjerka vrtlarstva i oblikovanja pejzaža Kornelija Benyovsky Šoštarić. Javnosti je Kornelija poznatija kao autorica popularnog serijala “Vrtlarica”, autorica je nekoliko knjiga o vrtlarenju i ekološkom uzgoju, a za portal Križevci.info otkrila je detalje o novom parku u kojem će Križevčani i njihovi gosti dobiti “zelenu oazu”, kakvu su izgubili u posljednjem uređenju središnjeg gradskog trga.

Tema parka je Schlosser koji je službovao u Križevcima i proučavao Kalnik, ali mnogima to nije poznato. Je li tema zadana ili ste je vi odabrali i zašto? 

Početak svakog ozbiljnog projekta započinje iznošenjem određenih ciljeva i želja od strane klijenta. Tako je bilo i ovdje. Arhitektica Diana Špirić i ja imale smo zadatak prije svega povezati sve važne pravce kretanja prolaznika kako park ne bi bio prepreka, već protočna komunikacija između željezničke postaje, glavne prometnice i središta grada, ali i da se na neki način obilježi sjećanje na prirodoslovca i liječnika Josipa Kalasancija Schlossera. Upravo zato, park je osmišljen kao cjelina koja pruža bogatu hortikulturnu i botaničku raznovrsnost biljnih vrsta.

S jedne strane parkom se odaje počast povijesnoj osobi, ali namijenjen je sadašnjim i budućim generacijama. Što ste sve zamislili – mjesta za odmor, uživanje, izvor vode, koje biljne vrste? Što vam se čini najatraktivnijim dijelom budućeg parka? 

Prostorno, park je podijeljen na tri cjeline koje su vizualno odvojene blagim povišnjenjima stvarajući time dojam intimnosti. Zahvaljujući tim povišenjima, park nema fizičku ogradu, no unatoč tome izvojen je od prometnica i na neki način zaštićen u vlastitom svijetu. U tom svijetu, tri cjeline nose svaka svoju priču, nudeći točke okupljanja i različite sadržaje.

   Cjelina na južnom dijelu parka posvećena je Schlosseru, suautoru značajnih florističkih djela: Syllabus florae Croaticae (Pregled hrvatske flore), Biliniar (priručnik za određivanje biljnih vrsta), Flora Croatica (Hrvatska flora), ali i iznimno vrijedne herbarske zbirke (Herbarium croaticum). A upravo su mi ti herbarski listovi poslužili kao inspiracija za ovaj dio parka, gdje rasuti po površini imaju istodobno funkciju popločenja ali i jasnu vizualnu poruku. Na svakom od herbarskih listova grafički će biti izražen jedan list ili cvijet, s legendom u desnom donjem kutu koja ističe biljnu vrstu, djelo po kojem je Schlosser poznat. Na ovaj smo način željeli Križevce, grad poznat po Visokom gospodarskom učilištu i obrazovanju studenata poljoprivrednog usmjerenja, još snažnije povezati uz Schlossera i njegov doprinos botanici.

   Osim ove, park nudi još dvije cjeline. U onoj koja se nalazi na sjeverozapadnom dijelu nalazi se izvor pitke vode, namijenjen osvježenju tijekom vrućih ljetnih dana. Smatram da je voda važan element svakog parka, a pitka voda snažna poruka jednog suvremenog ekološki osviještenog grada.

   Treća cjelina, u sjeveroistočnom dijelu, nudi odmor uz sjedenje i skulpturu koja je točka interesa i fokus tog dijela parka. U toj zoni, kao i u ostalima, prostor je definiran maštovitim popločenjem koje također doprinosi prepoznatljivosti pojedinih cjelina.

Koliko je zahtjevno projektirati jedan gradski park, o čemu treba voditi računa, uključuje li to proučavanje povijesti ili pripreme o navikama lokalnog stanovništva? 

Projektiranje parka je kompleksan posao zato je dobro kad zajedno surađuju arhitekti i inženjeri krajobraznog oblikovanja. Tako je bilo i ovdje. Kolegica Diana i ja zajedno smo promišljale kako povezati park i njegovu okolicu, poštujući s jedne strane tradiciju, ali i nastojeći pratiti i duh vremena. Na neki način klasičan drvored divljeg kestena koji prati šetnicu veza je sa križevačkom tradicijom, dok nove biljne vrste upućuju na jedan ekološki održiv, suvremen način oblikovanja parkova. Ovdje je moj cilj bio na neki način ponoviti priču koja je već zaživjela na glavnom gradskom trgu, s još bogatijim i raznovrsnijim izborom ukrasnih trava i cvatućih trajnica koje poput livade privlače ne samo naše poglede, već i leptire i pčele. Križevci na taj način dobivaju suvremeno oblikovan i ekološki održiv park. Htjela sam svakako izbjeći klasičan model sadnje lukovica ili maćuhica iz godine u godinu. Trajnice koje sam odabrala ne zahtijevaju veliko održavanje i zalijevanje, ili tretiranje pesticidima, pa su stoga i dugoročno povoljnije rješenje za gradski proračun. To su sve elementi suvremenog parka, održivost, ekološki pristup i moderan dizajn.

Naravno, pri tome smo razmišljali prije svega o potrebama prolaznika, nastojeći ih privući u park kako bi zastali, odmorili se, ili pričekali dolazak vlaka u ugodnom okruženju.

Mijenja li se krajobrazna arhitektura kroz vrijeme, postoji li i ovdje “moda” i sukobljava li se ona s tradicijom? Što je vama draže? 

Moderan dizajn mi je draži, no ne pod svaku cijenu. Sigurno je da ne mogu istu priču replicirati u seoskom ambijentu mog vrta u Zagorju i u jednoj urbanoj cjelini. Zbog toga je potrebno promišljanje i iskustvo. Ipak, danas niti tradicionalan vrt ne možemo planirati kao nekada. Potrebe ljudi mijenjaju se pa tako i dizajn. Ponekad vrijedi čak i obrnuto. Dobar dizajn može izazvati nove potrebe i nova promišljanja. Tako smo i ovim primjerom željeli skrenuti pažnju promatrača na biljni svijet, na poštivanje prirode i Schlosserov doprinos botanici.

Što vam je pri projektiranju ovakvih parkova najveći izazov? Osjećaju li krajobrazni arhitekti tremu kad njihovi projekti počinju oživljavati?

Najveći izazov je povezati puno ciljeva u jednu priču. To smo nastojali napraviti s jedne strane popločenjem i parkovnim klupama, a s druge strane biljkama koje povezuju, ali i razdvajaju prostor na određene cjeline. No jedno je osmisliti nešto na papiru, a drugo je izvedba i kasnije održavanje. Dakle, čak i ako nema poteškoća u nabavi biljaka ili materijala, kasnije izgled parka ovisi prije svega o održavanju. Biljke rastu, mijenjaju se i treba ih pratiti u skladu s prvobitnom zamisli. No, koliko sam do sada imala prilike vidjeti, to ne bi trebao biti problem u Križevcima jer vaš je grad njegovan i biljke su u dobroj kondiciji.