STRUČNO-ZNANSTVENI ODJEL
MOJE SJEĆANJE NA VUKOVAR 1991. GODINE / Marija (Ivek) Terek. – Varaždinske Toplice: “Tonimir”, 2020.
Tko je Marija (Ivek) Terek? Ona je jedna od mnogobrojnih Vukovarki, koja je rat dočekala na svome radnom mjestu i izašla iz Vukovara, nakon pada grada u srpske ruke 18. studenoga 1991. godine. Traume koje je njoj i većini Vukovaraca ostavio rat, pokušala je zaboraviti kroz sve ove protekle godine. Nije uspjela u tome, slike rata su prejake, s njima živi, budi se i liježe. Odlučila je da ih zabilježi na papir, da ostanu za sjećanje budućim pokoljenjima sa željom da se nikad ne ponove u njenom Vukovaru i Hrvatskoj. …
Opisujući događaje u Vukovaru tijekom 1991., opisuje odlazak sina u Podravinu nakon završetka nastave, obolijevanje muža od PTSP-a i njegovo smještanje kod svekrve u Podravskoj Subotici početkom rujna i svoje putovanje, tj. povratak u opkoljeni Vukovar. Vrativši se u Vukovar, opisuje svakodnevni život u skloništu i njegovanju ranjenika. Vrijednost sjećanja koje podastire u tekstu utoliko je veća što daje imena njegovanih ranjenika, njihovo ponašanje, želju da se čim prije vrate na crtu obrane, moral, volju da se preživi. Opisuje pad Vukovara, golgotu konvoja ranjenika kroz Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, dolazak u Hrvatsku i kraj puta u Varaždinu. …
Svjedočenje ima izuzetnu vrijednost zbog toga što ga je napisala jedna obična žena iz svojega kuta viđenja, koju su vukovarske ratne prilike dovele na mjesto njegovateljice ranjenika u bolnici. Tekst je kratak. Ima četrdesetak stranica. Lako se čita. Samu važnost i vrijednost tekstu daje opis slika svakodnevnog življenja u Vukovaru uoči početka rata, u ratu do njegove okupacije u studenom 1991. od srpske strane.
Iz predgovora dr. Đure Škvorca, urednika knjige
BELETRISTIKA
DEVET ŽIVOTA GOSPOĐE ADELE: PROLJEĆE U ZAGREBU 2020 / Nada Gašić. – Zagreb: Sandorf, 2020.
Treći roman Nade Gašić, Devet života gospođe Adele (Proljeće u Zagrebu 2020.) sastoji se od deset poglavlja koja funkcioniraju kao zasebne priče ili epizode jedne serije, jedne bajke o dva zla i jednog staklenog jajeta.
Gospođa Adela je lik koji nećete zaboraviti, baš kao ni proljeće u Zagrebu 2020., kada su ga posjetili korona virus i Zgzem, frustrirani potres. No, što to znači za život gospođe Adele, solidno imućne udovice iz šireg centra grada, koja priprema proslavu svog osamdesetog rođendana i licitira s oporukom, ne bi li kupila pažnju i naklonost svoje rodbine? Nemoguće je to ispričati ukratko, pa samo spomenimo da Adela grčevito štiti svoj život i rutine, staronormalno, kojega joj vjerojatno nije puno ostalo, za razliku od osamljenosti.
Nada Gašić u ovom romanu pokazuje majstorstvo kombinirajući bajkovitost, grotesku, špijunski realizam, komiku i fantastiku, posežući u već zaboravljenu leksičku riznicu i ispisujući hiperrealističke dijaloge koji se čuju i jasno ocrtavaju agramerske likove i njihove drame. I tlocrt grada koji se zaljuljao svima pod nogama. Zbog svega toga valja izdati upozorenje, jer ovaj roman će vas uvući u sebe i ukinuti svaku distancu, ovo je potresan i zarazan roman.
DJEČJI ODJEL
Vozači su prvi dio trilogije Bromelijada o tuljcima, malim bićima koja pokušavaju preživjeti u ljudskome svijetu.
Tuljci moraju naučiti surađivati i misliti VELIKE misli!
Urnebesno duhovita priča.
Tuljci su malena čovjekolika bića. Općenito govoreći, mala bića ne žive dugo. No možda žive brzo.
Tuljku je jedna godina kao čovjeku deset. Upamtite to. No neka vas to ne zabrinjava. Njih ne zabrinjava. Nisu toga ni svjesni.
Tuljci žive u robnoj kući Arnold Bros (osn. 1905.) koja je za njih cijeli svemir. Zato se pomalo zgranu kad jednog dana otkriju da će se robna kuća zatvoriti. Tuljci se moraju pomiriti s tim da je sve što su mislili da znaju o svijetu možda pogrešno. I, naravno, moraju se odseliti i izložiti opasnostima Velikog Svijeta.
Drugi dio trilogije o tuljcima: Kopači i treći dio Letači možete također naći u našoj Knjižnici.
KNJIGE ZA MLADE
Čovjek po imenu René plovi kroz svijet snova i tako ostvaruje svoju želju da bude slikar – i da slika jabuke i šešire i jabušire. Na njegovim slikama listovi su usne, kruh je nos, prava strana nikad nije gore, a gornja strana nikad nije dolje.
U ovoj slikovnici ništa nije kako mislimo da jest. Čudne se stvari događaju kad obujete cipele ili ispečete jaje. Od predlista do zalista susreću se isto i suprotno, poznato i neobično, logično i apsurdno. Slike i riječi Renéa Magrittea spretno se stapaju s pričom o životu tog velikog slikara, koju nam priča Klaas Verplancke, a obojica poručuju: bilo da ste dijete ili ste već odrasli, važno je pažljivo promatrati svijet oko sebe, a onda pustiti mašti na volju i iskoračiti iz poznatoga, jer samo nam se tako otvaraju novi vidici.
Slikovnica “Magritteova jabuka” posvećena je belgijskom slikaru Renéu Magritteu, poznatom po autoportretu “Sin čovjeka” iz 1964. godine na kojoj zelena jabuka djelomično prekriva lice čovjeka na slici. “Sve što vidimo”, govorio je, “skriva nešto drugo”.
Komentari su zatvoreni.