Povodom 353. godišnjice smrti Ivana Zakmardija Dijankovečkoga, donosimo odabrana poglavlja iz preglednog rada Nikole Ostojčića pod naslovom “Križevački gospodin priatel y Patron Ivan Zakmardi: filantropska ostavština na području sjeverozapadne Hrvatske”, objavljenom u prošlogodišnjem broju časopisa Cris, u izdanju Povijesnog društva Križevci.
Ivan Zakmardi Dijankovečki (oko 1600.–1667.) nepravedno je zanemaren u historiografiji, kao i u svojem rodnom kraju. U hrvatskoj povijesti 17. stoljeća istaknuo se kao jedan od utjecajnih pojedinaca jer je ostavio snažan politički i kulturni pečat na prostoru današnje sjeverozapadne Hrvatske. Premda je u historiografiji najčešće spominjan kao protonotar, važna su i njegova dobročinstva, kojima je potpomogao razvoj školstva, odgojno-obrazovnih institucija i kulture. U članku je prikazana ostavština koja je proizašla iz Zakmardijeva filantropskog karaktera. Naime, Zakmardi je u Križevce doveo pavline s kojima je osnovao školu. U Varaždinu je pak surađivao s isusovcima s kojima je osnovao sjemenište, konvikt i zakladu. U Zagrebu je podigao žrtvenik u crkvi sv. Marka koji je kasnije preseljen u Križevce. Uz to, u Zagrebu je za potrebe gradske škole sagradio dvokatnicu na Gradecu, kao i, a u sklopu današnje Zvjezdarnice, zgradu spremišta za hranu. Naposljetku, u nastojanju da im pomogne u djelovanju, križevačkim pavlinima i varaždinskim te zagrebačkim isusovcima darovao je i brojne posjede te novac. Pavlinima je pomogao i u Olimju, zahvaljujući čemu je u tom gradu osnovan pavlinski samostan. Svojim dobročinstvima Zakmardi se, dakle, iskazao kao pobornik razvoja odgoja, obrazovanja i kulture.
1. Uvod
Ivan Zakmardi Dijankovečki (oko 1600.–1667.), osim što je ostavio neizbrisiv trag na političkoj sceni, ostao je zapamćen i kao jedan od najvećih dobročinitelja 17. stoljeća na prostoru tadašnjeg Kraljevstva (Križevačka, Varaždinska i Zagrebačka županija). Ovaj rad ne nudi prikaz Zakmardijeva političkog ili kulturnog djelovanja, kao ni širenja njegovih posjeda i rasta njegova bogatstva jer je riječ o temama od kojih bi svaka mogla biti obrađena u zasebnim studijama. Posjedi Ivana Zakmardija i njegove obitelji protezali su se unutar čitavog tadašnjeg Kraljevstva, ali i van njega. Primjerice, Zakmardi je bio i vlasnik posjeda Biskösd u ugarskoj županiji Somogy. Osim toga, težio je objedinjavanju posjeda: kupnjom novih ili zamjenom onih koje je već imao. Sav svoj imetak dao je u dobrotvorne svrhe, čime je do današnjih dana ostavio pečat u brojnim radovima sjeverozapadne Hrvatske, što će i biti obrađeno u ovom članku. Premda mu je to kao odvjetniku zagrebačke biskupije bilo u opisu posla, Zakmardi je bio glasoviti odvjetnik udovica i sirotinje, što potvrđuje njegovu humanost koja je do današnjih dana ostala sačuvana u obrazovanju i kulturi. Isto tako, smatra ga se velikim promotorom i zaslužnom osobom za procvat baroka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U ovom članku obrađena je Zakmardijeva ostavština koja je proizašla iz njegova filantropskog karaktera, što je ostavilo trag u kulturi, obrazovanju i umjetnosti Križevaca, Varaždina, Zagreba, ali i okolnih mjesta.
2. Zakmardijeva filantropska ostavština u Križevcima
Podatke o Zakmardijevim dobročinstvima nedvojbeno treba započeti sagledavanjem njegove suradnje s
crkvenim redovima. Za razliku od Zagreba i Varaždina u kojima je surađivao s isusovcima, Zakmardi je u Križevcima surađivao s pavlinima. Inače, pavlini su red koji je u Hrvatskoj prisutan još od 13. stoljeća: u Dubici od, najvjerojatnije, 1244. godine, a nekoliko godina kasnije i u Remetama pored Zagreba. Pavlini su pridonosili razvitku školstva, pa su već 1503. godine u Lepoglavi otvorili prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj, a 1644. godine viši zavod za filozofiju i teologiju, koji je bio prvo učilište s pravom dodjele akademske titule. Zaslužni su i za osnivanje knjižnice u Lepoglavi, koja je bila najveća u tadašnjem Kraljevstvu. Naposljetku, osim za otvaranje gimnazije u Križevcima, zaslužni su i za otvaranje gimnazije u Senju, kao i za, a nakon 1773. godine kada je ukinut isusovački red, preuzimanje isusovačke gimnazije u Požegi i Varaždinu.
Kao osoba koja je bila utjecajna u društvenim krugovima i u upravi Kraljevstva, Zakmardi je rodnom gradu, dakle Križevcima, želio pomoći da izađe iz krize nakon ratova s Osmanlijama. Uz to, dovođenjem pavlinā iz Lepoglave, želio je da Križevci postanu prosvjetno središte pokrajine. Pavlinski samostan planirao je izgraditi u Donjem gradu te u njega smjestiti dvanaest pavlina koji bi otvorili školu, i to ne samo za pouku hrvatske, nego i za pouku, kako ističe povjesničarka umjetnosti Đurđica Cvitanović, »krajiške vlaške djece«. Da mu je to pošlo za rukom, potvrđuje postojanje današnje križevačke gimnazije koja nosi njegovo ime. U nastojanju da pavline dovede u Križevce, Zakmardi je 27. kolovoza 1665. godine osnovao zakladu i pred Čazmanskim kaptolom ishodio izdavanje isprave kojom je pavlinima darovao posjede u Križevcima i Dijankovcu, selu pored Križevaca. Pred istim Kaptolom je kao izvršitelj oporuke svojega brata Jurja (Đure) sklopio i ugovor kojim je pavlinima za misne zaklade darovao i posjede Bogačevo te Sveti Petar Orehovec, što potvrđuju i kasnije tužbe pavlinā jer su kao nasljednici tih posjeda tužili plemiće koji su, kako izvještava povjesničar Đuro Škvorc, »silom, zauzeli i prisvojili kestensku šumu u Sv. Petru Orehovcu«. No, Zakmardijeva kuća nije bila dovoljna za predviđenih dvanaest redovnika, zbog čega je Zakmardi početkom studenoga 1665. godine od Nikole Makara za 1.000 forinti kupio kuću u Križevcima.
Tijekom kolovoza, točnije 11. kolovoza 1665. godine, Zakmardi je, a pred sucem Donjega grada Križevca i pred dvanaest zastupnika, pavlinskom redu ostavio očinsku kuću, zatim majur s ribnjakom izvan grada, potom vrt do potoka Vrtlin, kao i sve obiteljske oranice, livade, vinograde te šume u Križevačkoj županiji. Poglavari su mu se pritom obraćali kao gospodnu priatelu y Patronu, što svjedoči o njegovu ugledu i filantropiji. Petnaestak dana kasnije, točnije 27. kolovoza, pavlinima je ostavio i posjed u Dijankovcu te posjede u selima kao što su, primjerice, Lemeš, Špiranec, Dropkovec, Vinarec, Vojnovec, Hižanovec, Bojnikovec, Šalamunovec i Obrež, a pavlini su zauzvrat nakon njegove smrti svaki dan služili tri tihe mise: za njega, za suprugu, za brata Jurja, za bratova sina Ivana i za Ivanovu suprugu Magdalenu. Zakmardi je uskoro uspio dobiti dozvolu za to da se unutar gradskih zidina nalazi pavlinski samostan, čime su Križevci uz franjevački dobili i svoj drugi samostan. Namjeru Zakmardija i pavlinā o otvaranju škole u Križevcima potvrđuje i molba koju su pavlini uputili kralju Leopoldu I., u kojoj se, među ostalim, govori o potrebi za širenjem i jačanjem katoličke vjere, što će se najbolje moći realizirati tako da se, preuzimam taj dio pisma iz članka povjesničara Ivana Peklića, »otvore škole za poučavanje mladeži posebno u temeljima katoličke vjere, i da se održavaju satovi katekizma i propovjedi«.
Jedan od razloga, premda ne presudan, zbog kojega se Zakmardi u tolikoj mjeri iskazao kao dobročinitelj, bio je i taj što, kako ističe povjesničar Karlo Horvat, nije imao djece, ali ni drugih nasljednika, jer mu je brat umro 1664. godine, a uskoro i bratov sin Ivan. Osim vjerskih, edukativnih i obiteljskih razloga, za gradnju samostana i crkve sv. Ane u Donjem gradu presudno je bilo i stanje bivšeg augustinskog, tada franjevačkog samostana, koji je bio u toliko lošem stanju da je u njega prilikom kiša bilo gotovo nemoguće ući. Osim toga, taj samostan se, kao i uostalom crkva sv. Križa, nalazio izvan utvrđenog dijela grada pa je mjesni župnik održavao mise izvan utvrđenog dijela grada zbog čega je dobivanje dozvole za gradnju samostana unutar zidina bilo izuzetno važno. Odabir pavlinā nametao se kao logičan. Budući da su oni bili jedini crkveni red koji je imao pravo na posjedovanje imetka kao i na pravo glasa u ugarskom i hrvatskom Saboru, poziv tom redu da se nastani u gradu bio je itekako očekivan. Pritom je, ponavljam, najvažnije bilo utemeljiti školu u kojoj bi se promicalo katoličanstvo.
Prije preseljenja u grad, pavlini su bili smješteni u Dijankovcu, gdje je prvi prior bio Jakov Obostrenac, a zadaća njihova dovođenja bila je povjerena generalnom vikaru Martinu Borkoviću. Gradnja pavlinskog samostana i useljenje u njega nije bio jednostavan proces. Zakmardi je radove počeo izvoditi tijekom kolovoza 1665. godine nakon komunikacije s Pavlom Ivanovićem, generalom pavlina. Pavlinima je ostavio obiteljsku kuću, dvor u obliku kaštela u Dijankovcu i nekoliko posjeda na području Križevačke županije, gdje su pavlini bili smješteni prije nego što su se naselili u gradu. Time su dobili gotovo sve one posjede u Križevcima i okolici koje su braća Mihael, Juraj i Ivan Zakmardi stekli u razdoblju od 1627. do 1666. godine. O tome su izvijestili i pavlinski pisci, primjerice Ivan Kristolovec i Nikola Benger. Zakmardija je kao utemeljitelja pavlinskog samostana spomenuo i novinar, poliglot i kritičar Milan Bubanović. Dobiti dozvolu za dolazak pavlinā u grad bilo je vrlo teško ponajprije zato što su se franjevci bojali da će se pavlini baviti prošnjom, što nije bilo opravdano jer im je Zakmardi osigurao egzistenciju pri čemu im je otkupio i franjevački posjed u Majurcu. Zakmardi naposljetku nije doživio dobivanje dozvole za boravak pavlinā u Križevcima, ali se s pravom smatra zaslužnim za njihovo dovođenje i za njihovo djelovanje u tom gradu.
Dozvolu za boravak u Križevcima pavlini su dobili 20. travnja 1667. godine od biskupa Petra Petretića, dok su pravo na osnivanje četverogodišnje gimnazije dobili 1674. godine. Dozvolu za rad škole dobili su tek 1675. godine od cara Leopolda I. nakon molbe Gradskog poglavarstva koje je križevačkoj mladeži željelo omogućiti školovanje. Kao što sam već spomenuo, predviđeno je bilo da se u četiri razreda niže križevačke gimnazije obrazuju hrvatska, ali i, kako ističe povjesničar Hrvoje Petrić, »vlaška djeca«, nakon čega su učenici, kao što pojašnjava Kristijan Herceg, »išli na više nauke u zagrebačku gimnaziju.«
Zakmardi je ostavio trag i u Crkvi sv. Križa, dakle u najpoznatijoj križevačkoj crkvi. Kao što izvještava konzervator, muzeolog i povjesničar Gjuro (Đuro) Szabo, njezin glavni oltar dao je »načiniti Ivan Zakmardi de Dijankovec iz finoga mramora za stolnu crkvu zagrebačku «, a kada su u njoj »uklonili stare oltare, dopremljen je ovaj u Križevac.« Osim toga, Zakmardi je bio jedan od onih križevačkih izaslanika koji su 31. prosinca 1631. godine od kralja Ferdinanda III. tražili da gradu potvrdi stare povlastice. U Zakmardijevo doba javlja se i ideja o ujedinjenju grada što je izazvalo strah ekonomski slabijih stanovnika Gornjega grada, koji su bili uvjereni da će biti zapostavljani. Naime, Leopold I. želio je ujediniti Donji i Gornji grad pri čemu je taj plan, među ostalim, podrazumijevao i aktivnosti Zakmardija, ali do ujedinjenja nije došlo sve do polovice narednoga stoljeća.
6. Zaključak
Ivan Zakmardi zasigurno je jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti 17. stoljeća. O njegovu požrtvovnom djelovanju u političkoj službi može se promišljati i pisati iz raznih aspekata, a o njegovu uspjehu i predanosti svjedoči Škrinja privilegija. No, u ovom se članku nisam usmjerio na Zakmardijevo političko djelovanje i na kulturnu ostavštinu, već na ostavštinu koja je proizašla iz njegova filantropskog karaktera. Svoja dobročinstva Zakmardi je ostvarivao u suradnji sa crkvenim redovima, posebice s pavlinima i isusovcima. Tim dobročinstvima pomogao je brojnim generacijamaučenika, ali i promovirao obrazovanje u tadašnjem Kraljevstvu.
U članku sam ponudio kratak pregled Zakmardijeve ostavštine u Križevcima, Varaždinu, Zagrebu i u nekim drugim mjestima. U Križevce, svoj rodni grad, Zakmardi je doveo pavline. Zaslužan je za osnivanje škole, a bio je angažiran i pri ujedinjenju Donjega i Gornjega Križevca u jedinstvenu cjelinu. Oltar koji je bio izrađen za crkvu sv. Marka u Zagrebu prebacio je u križevačku crkvu sv. Križa. U Varaždinu je ostavio konvikt kao i zakladu, čime je brojnoj siromašnoj djeci omogućio školovanje. U Zagrebu je izgradio kapelu sv. Ivana Krstitelja u kojoj je i sahranjen. Istom gradu darovao je i konvikt, a posredno je zaslužan i za uspostavu prve tiskare kao i za »Zakmardijevo spremište«. Svoje posjede ostavio je i manjim crkvama, a zaslužan je i za egzistenciju pavlinskog samostana u Olimju.
—
Izvor: Ostojčić, N. (2019). Križevački gospodin priatel y Patron Ivan Zakmardi: filantropska ostavština na području sjeverozapadne Hrvatske. Cris, XXI (1), 97-104.
Komentari su zatvoreni.