Energetski potpuno neovisna kuća, vlastita proizvodnja struje, vode i hrane, samostalno zbrinjavanje otpada na potpuno ekološki način, zdrav život u čistoj, netaknutoj prirodi, to je svakodnevica obitelji Jošt u Lici.
Bračni par Kruno i Lana dočekali su nas zajedno s malom Majom, koja je dan prije našeg posjeta proslavila prvi rođendan, pa je u njihovoj ličkoj kući još bilo svečarsko raspoloženje: ostalo je i rođendanske torte, prirodnog soka od šumskih plodova i rakije od drenjina. Kruno je iz Zagreba i doselio se s Lanom prije nekoliko godina u Liku nakon što je odlučio negdje kupiti komad zemlje kako bi ostvario ono o čemu je već dugo razmišljao. A to je vlastita “kuća na kotačima”, potpuno energetski neovisna, zdrav život i sloboda u ekološki sačuvanoj prirodi.
’Kuća na kotačima’
Njegova je kuća, odmah to kažimo, nevjerojatno čudo tehnike, domišljatosti, umijeća i znanja. Nalazi se u predjelu Rasoja, nadomak Lovinca, i izgrađena je prema načelu permakulture, što znači da niti po čemu ne zadire u prirodu niti narušava ekološku ravnotežu, već postoji u skladu s prirodnom ravnotežom. A zapravo, počelo je sve sasvim slučajno…
– Tražio sam zemljište, u Lici ili oko Karlovca. Ovdje mi se više svidjelo, bliže je moru i ima puno više kamena, nema toliko gline i blata. I ljepše je, Velebit, okoliš… Rodom sam iz Zagreba, a živio sam posvuda. Zadnje je odredište bilo Varaždin. Dosta mi je bilo grada i te gradske zbrke i strke i odlučio sam kao dosta mladih ljudi, mada više nisam baš tako mlad sada, otići u prirodu. Rekli su nam da u ličkom kraju ima jeftine zemlje, tražili smo prvo oko Gračaca, a sasvim smo slučajno došli ovdje, bilo je to prije šest godina. Ne mogu reći da sam starosjedioc jer ne postaje se to tako lako u Lici, ali dosta smo se već priviknuli – kazuje nam Kruno.
Umjetnik je, bavi se novim medijima, radi dosta umjetničke projekte, i to iz svoje kuće u Lici, odakle je sa svijetom povezan preko interneta, organizira umjetničke kampove, izložbe, rezidencijalne boravke u prirodi. Lana radi projekte s volonterima iz svih krajeva Europe. To im je profesija od koje žive, a Kruno se prije bavio više slikarskim formama umjetnosti, dok mu je u zadnje vrijeme veća preokupacija zvuk kroz novomedijsku umjetnost, kroz dvostruku komunikaciju. Dosta se bavi prirodom, okolišem, većinu odradi od kuće, ali putuje i po Europi. Veliki broj umjetničkih i volonterskih kampova događa se kod njihovog doma u Rasoji.
– Kuća je energetski neovisna, ali i više od toga. Sve što kuća proizvodi, to i troši, a sve što troši to se reciklira. Nemamo otpad koji ide u zajedničku mrežu otpada. Konstrukciju kuće radila je jedna ekipa iz Gračaca, a ostalo sam ja napravio. Nismo doveli struju i vodu iz sustava do parcele, ali opet imamo vodu i struju – svoju. Struju dobivamo preko solarnih panela, a vodu prikupljamo kao kišnicu s krova, s tim što imamo i izvor podzemne vode. Jedino što kupujemo su plinske boce za kuhanje, ali i to jednu u šest mjeseci možda – ističe Kruno.
Na pitanje kako im je živjeti u ličkoj divljini i jesu li se naviknuli na život u prirodi, bez razmišljanja odgovara:
– Prekrasno. Ne bismo išli odavde nikada. Naša se curica također odlično uklopila. Zdrava je, jaka, nikad bolesna. Sa deset i pol mjeseci je prohodala, a najgore će biti kad bude morala prolaziti proces socijalizacije boravkom u vrtiću, jer onda krenu bolesti, viroze… Mi dosta zdravo živimo, pazimo što konzumiramo i vidim da nam to pomaže. Nikad nismo kod doktora i zbilja uživamo u životu.
– Kad nosimo drva i Maja se hoće uključiti. Dok ja slažem drva ona uzme baš velike komade pa želi i ona nositi, toliko je jaka – nastavlja mama Lana.
Ne zadiremo u okoliš
Kruno, neobično vedar i pozitivan čovjek, objašnjava nam u ugodnom razgovoru kako za njih paziti na prehranu znači da imaju svoj permakulturalni vrt. Za razliku od agrokulture, permakultura znači da se tom vrstom poljoprivrede ne zadire u okoliš i ne ostavlja se ništa loše u okoliš. Zapravo, namjera je da on bude još bolji i očuvaniji nego prije što se krenulo raditi na njemu. Za razliku od konvencionalne poljoprivrede, gdje se koriste kemikaliije, razna zaštitna sredstva, umjetna gnojiva, u permakulturi je baš sve – prirodno.
– Naravno, neke namirnice moramo i nabavljati, ali za sada proizvodimo 40 posto ukupne hrane, s težnjom da se taj postotak još i poveća. Imamo i svoje poslove, još uvijek nismo u potpunosti samoodrživi – ističe Lana dok nam reže kruh koji je sama ispekla.
Ponosno nam pokazuju svoju kuću, koja izgleda poput neke iz bajki za djecu. Napravljena je od drveta, u podu je izolacija ovčja vuna, a u zidovima kamena vuna, s tim što bi i nju zamijenili ovčjom vunom da su nešto prije doznali za takav odličan izolator.
Na galeriji imaju dvije sobe, jednu za djecu i spavaću sobu. U prizemlju su kuhinja, blagovaonica, peć za ogrjev, predsoblje i – sanitarni čvor. Način na koji su riješene sanitarije posebna su priča. Kupaonica s umivaonikom za tren se pretvori u tuš kadu. WC ima drvenu “školjku” u kojoj nema vode već se jednostavnom selekcijom odvajaju tekuće i krute fekalije, na način na koji i ljudsko tijelo razdvaja tekući i kruti sadržaj. Tekući dio odlazi u zemlju dok se kruti dio na jednostavni način kompostira i opet vraća u prirodu. I da, kuhinja i kupatilo imaju – toplu vodu.
– Ovo je grijanje vode – pokazuje nam Kruno, opet vrlo jednostavan, sustav cijevi iza peći.
– Otvoreni je sistem, što znači da nema tlaka, ne može ništa eksplodirati. Voda se zagrijava od topline peći i malom pumpom prolazi kroz sustav u kući, do kupatila i kuhinje. Čitava struja inače funkcionira na 12 volti, jer i solarni paneli rade na toj voltaži. Postoji i pretvarač za utičnicu od 220 volti, ali se koristi jedino kad treba nešto priključiti, poput usisivača i slično – kaže Kruno. Za prilično oblačan dan kad smo boravili u kući, baterija je pokazivala stanje od 80 posto napunjenosti. U kući je bilo vrlo toplo iako vani temperatura nije prelazila 6 stupnjeva, a zna biti i još toplije pa ukućani borave u kratkim rukavima, jer je izolacija zidova iznimna pa se ne troši puno drva za ogrjev. Ljeti opet nije prevruće iz istih razloga.
Kuća i vizualno izgleda dopadljivo, kao da je negdje na sjeveru Europe, a ne u Lici. Iako se ističe skladnošću, opet je uklopljena odlično u prirodni okoliš. Kruno izvan kuće neprestano eksperimentira, pogotovo u poljodjelstvu, jer njihova je lička kuća neprekidan proces suživota s prirodom.
– Uspješno sam u uzgoju poznatog ličkog krumpira primijenio malčiranje, stavljanje pokrova od organskog materijala ispod kojega se stvaraju živi organizmi, čak i pri nižim temperaturama. A čim se stvori život, više nije potrebno nikakvo dodatno gnojenje, dok se istovremeno sprječava rast korova. Zadržava se vlaga ljeti, pa nije potrebno niti navodnjavanje. Prve smo godine već u jesen stavili krumpir, i to direktno na zemlju, bez zakopavanja, ali smo ga prekrili poviše organskim slojem od slame. Sloj ga štiti od mraza i nikne tek u šestom mjesecu, kad više nema hladnoće. Krumpir bude izvanredan. Kad su domaći ljudi vidjeli ovu metodu, prvo što su rekli bilo je da bez prskanja to neće ići. Ja već petu godinu bez prskanja radim i sad već vide da to ipak ide, pa su počeli i oni stavljati slamu preko. Puno stvari i ja učim od njih jer sam ipak došljak iz Zagreba. Odlično je što imam susjede blizu jer se međusobno pomažemo i jako dobro slažemo. Možda su im u početku neke stvari bile čudne s našom kućom jer nisu uobičajene ovdje, sad su se već naviknuli – kaže Kruno.
Ispred kuće se nalazi parcela za šatore, tu je i vanjska kuhinja za kampere, koja također ima vlastito napajanje strujom preko solarnih panela.
Bez pomoći države
– Kad sam počeo raditi s panelima, rekli su mi da je bolje imati više manjih neovisnih solarnih panela nego jedan veliki međusobno povezan sustav. Jer kad taj krupni završi u kvaru, sve stane, a ovako se sustavi mogu međusobno povezivati i kombinirati. Osim dva sustava za kuću i vanjski dio, postoji i treća jedinica solarnih panela za garažu – pokazat će nam naš domaćin.
Iako je gradio energetski neovisnu i ekološku kuću, nije imao nikakvu pomoć od države.
– Snalažljivi smo pa smo se sami organizirali, a nešto smo uspjeli povezati i s europskim fondovima. Naša “kuća na kotačima” ne opterećuje sustav i neovisna je od svega, pa tako i od domaće birokracije. Jednostavno, uživamo živjeti u prirodi i s prirodom. Naša je lička kuća odraz nas samih – kaže Kruno.
Nije se, ističe, dogodio određen trenutak kad se u njemu prelomilo da okrene novu stranicu u životu, već je to bio postupan proces koji je dugo rastao.
– Bilo je to 2012. godine, kad sam radio jedan projekt i počeo se zanimati za to. Sve svoje projekte počeo sam nekako usmjeravati na tu stranu. Godine 2014. prvi put smo organizirali umjetnički kamp baš u šumi i sve smo morali sami napraviti, od struje, vode, wc-a, interneta itd. To je bila dobra škola. Shvatio sam nakon toga da ću ili samo pričati o kući u prirodi ili se odlučiti to napraviti. Odlučili smo da idemo u to. Sad smo krenuli u šestu godinu života ovdje. Prije je tu bila samo šikara i divljina, a sad je naš dom. Važno je shvatiti da zbog toga nismo ukrotili prirodu, već smo se samo mi prilagodili prema njoj – zaključuje Kruno.
U vremenu epidemija, zagađenja, ratova, otuđenja i sve veće ekološke ugroženosti Zemlje na kojoj se ljudi ponašaju poput nametnika, obitelj Jošt u svojoj maloj kući u Lici, čini se, na dobrom je životnom putu. Jesmo li i mi? (SD)
Komentari su zatvoreni.