Kad se prošloga tjedna križevački veterinar Dario Banić popeo na 5642 metra visok Elbrus, najviši vrh Europe, lokalni mediji o njemu nisu prestali pisati.
– Nisam očekivao ovakav interes medija i već mi je malo neugodno jer planinarenje inače nije aktivnost o kojoj mediji često pišu, mi smo na planinama skoro svaki vikend- skroman je Banić.
Zna da se za pola godine, osim njega, više nitko neće sjećati da je bio gore. No priznao nam je da se na vrhu Europe rasplakao, a zbog smanjene količine kisika čak je zaboravio da u ruksaku ima zastavu Planinarskog društva Križevci koju je planirao ostaviti na vrhu.
– Drukčije razmišljaš gore, nije ni čudno što na tim visinama neki ne znaju koja im je lijeva, a koja desna cipela – kaže. Elbrus se nalazi u gorju Kavkaza, nazivaju ga Visokim stražarom i Planinom sreće. Križevačkom je planinaru donijela sreću iako je vrlo opasna i mnogi je, kaže, omalovažavaju. Pred petnaestak godina tamo je poginulo 48 ljudi.
Munje na vrhu koji prijeti životu planinara
– Nepripremljenost je krivac za brojne nesreće, prije svega nepripremljenost u opremi, a nakon toga vrijeme. Upravo zato je Elbrus opasan jer se javljaju tzv. elektronske oluje. Vrijeme je, recimo, mirno i toplo, stvori se takav elektricitet koji se osjeća na kosi i na odjeći, na ušima i onda odjednom počnu munje- priča planinar i dodaje da je njegova ekspedicija imala sreću jer je njihov ruski vodič znao prepoznati ove iznenadne opasnosti.
– Dvaput smo bježali od tih munja. Polovica je pobjegla u sklonište, a ja nisam tako ozbiljno shvatio tu opasnost pa sam s djelom grupe počeo trčati prema baznom logoru. Mi smo bili zabrinuti za njih, a oni za nas – priča Banić i objašnjava kako komunikacije mobitelom na planinama nema, koriste se voki-toki stanice, ali baterije treba držati na toplome, uz tijelo, inače će se na niskim temperaturama brzo isprazniti.
Sve to naučio je kroz godine planinarenja kojim se bavi od 1974., kad je krenuo u peti razred, kod razrednika Božidara Muretića koji je bio pasionirani planinar.
– On nas je odmah uključio u planinarsko društvo. Još uvijek se sjećam tih izleta po Zagorju, Velebitu, svake zime bili smo po sedam dana na zimovanju na Kalniku, zatim smo odlazili na skijanja u Kranjsku Goru, Škofju Loku, Poljsku. To su bila krasna druženja – prisjeća se Dario i susreta planinara u Makedoniji i na Kosovu, na koja su odlazili još kao školarci, a križevačke tvrtke su ih bogato opremale, od konzervi i pašteta iz Mesne industrije do džeparca iz Radnika. Križevačko planinarsko društvo danas okuplja više od 200 članova i vrlo su aktivni. S njima je Dario prošao kilometre i kilometre planinskih staza, no zahtjevniji vrhovi, poput Kilimanjara ili Matterhorna koji je osvojio sam, zaintrigirali su ga tek pred par godina kad je čuo jednog početnika kako dugogodišnjeg križevačkog planinara Luju Konfica nagovara da ga odvede na najviši vrh Austrije Glossglockner.
Prilikom penjanja roje se svakakve misli
– Baš u isto vrijeme zvao me križevački planinar Zdravko Širola i predložio da odemo na Ararat. Nisam bio toliko zainteresiran, ali on je bio tako uporan da mi ga je bilo neugodno odbiti – priznaje Dario. Taj izlet u Tursku, upoznavanje zemlje i kulture iz perspektive koju ne pružaju turističke agencije, uz uspon na 5.165 metara i najviši vrh Turske, bio je dobar mamac koji ga poznatim svjetskim vrhovima vuče posljednjih šest godina.
– Kad se penjem, često pomislim: tko me je tjerao, što mi je to trebalo s pet banki na leđima, bolje da sam s familijom otišao po Europi autom. Ali kad dođem gore, ponosan sam sam na sebe – priznaje i dodaje kako je izuzetno važno znati svoje granice i mogućnost pa neosvajanje vrha nikako ne treba doživljavati neuspjehom. Odmah daje primjer svog uspona na 6.194 metara visok Denali, najviši vrh Sjeverne Amerike
– Jednom je planinaru pozlilo pa smo ga ja i još jedan vratili natrag. Naravno da mi nije krivo što nisam došao do samog vrha, više mi je žao što ta dva tjedna nisam uživao u planini. A nisam uživao jer je bilo takvo društvo, niti jednom se nisam nasmijao – otkriva ovaj ljubitelj planina i dodaje da je planinarenje za njega prvenstveno uživanje. Zato i ne juri s jedne planine na drugu, ali postavio je novi izazov – najviši vrh Južne Amerike, gotovo 7.000 metara visoka Aconcagua.
U Planinama uvijek ima društva
Objašnjava nam da iznad sedam tisuća metara vrijede sasvim druga pravila, fizika i fiziologija su drukčije pa će se za taj uspon pripremati najmanje godinu dana. Ekipu još nema, ali uvjerava nas kako to uopće nije problem jer su velike planine pune ljudi i na njima se uvijek netko penje.
– Na Mont Blanc sam išao sam. U četiri sata ujutro ispred planinarca je bilo 150 ljudi koji su išli na vrh i ja sam im se priključio- priča Banić kao da je jednostavno popeti se na takve vrhove.
Doduše, on je član HGSS-a i u startu je za planinu bolje pripremljen od prosječnog planinara. Za svoje se planinarske akcije priprema na Kalniku za kojeg kaže da je posebna planina s mediteranskom klimom u ljetnim mjesecima i okrutnom alpskom zimi. Na sedam zubi uvježbava alpinističke tehnike penjanja, a psihičkih priprema nema.
– Učim o planini na koju idem, imam svu literaturu o planinarenju koja postoji na hrvatskom. Kad pročitaš te autore, Brljaka, Zaplotnika, Humara, Božića, onda neke stvari shvatiš. Zato sam i odgovorio, kad su me pitali za Mount Everest – nema šanse. Prestar sam, pripremat bi se trebao najmanje godinu dana, osim toga to košta 60 tisuća dolara, a toliko vrijedi stan ili kuća – realan je Banić. Planine se ne boji jer kaže da su planinari kao ribiči – u priči o svojim uspjesima, uvijek malo pretjeraju.
– Mislim da nema smisla ako planinariš uz pritisak, žurbu, utrkui natjecanje tko će prvi stići. Ja hodam sat vremena i obavezno sjednem na deset minuta, udahnem i uživam u pogledu. To je za mene planinarenje- otkriva križevački planinar Dario Banić. (GPP)
Komentari su zatvoreni.