Doživjeti stotu nije ništa posebno, otkrio nam je križevački stogodišnjak Zdenko Premzl. Rođen je 25. srpnja 1919., iste godine rođena je prva dama Argentine Eva Peron, predsjednik Amerike tada je bio Woodrow Wilson, koji je iste godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Premzl je živio u nekoliko država u različitim režimima, ali iz Križevaca se nije nikad selio.
– Najljepše mi je bilo od 1945. do 2016,. dok sam bio oženjen. Ta 71 i pol godina s mojom Olgom najljepše je doba moga života – priznao je gospon Zdenko. Ne otkriva nam recept za dug život, no nikako ne preporučuje prejedanje i uzrujavanje.
– Nikad nisam pio niti pušio. Na jeziku mojem nije bilo ničega osim vode – rekao je ovaj najdugovječniji stanovnik grada Štatuta, u kojem se njeguje kultura pijenja vina.
Školovao se za računovođu, odabrao mesnicu
– Članovi moje obitelji bili su skloni gemištu. Kad sam imao četiri godine otac mi je u malu šalicu nalijevao po kap, dvije vina. Ja sam to odgurnul jer mi je smrdilo. S obzirom na to da su moji imali gostionu, često sam bio tamo. Sjećam se kad sam imao četiri godine da me mama stavljala u duboka kolica iz kojih nisam mogao izaći van, a gosti su me nudili: na mali, oćeš si popiti, oćeš zapušiti, a ja sam samo vikal fuj, fuj i od onda mi se to vino odurilo – objasnio je. Kasnije je igrao nogomet, no sportsku karijeru prekinuo je lom ruke nakon što mu je prijatelj Zvonimir Jasek, čiji su roditelji imali kino, podmetnuo nogu.
Priča kako su roditelji htjeli da se školuje poput brata koji je studirao veterinu, ali on je imao drukčiji plan. Četiri mjeseca učio je za računovođu u gradskoj upravi, kod gradskog računovođe Krupeza.
– Rekao mi je da će me naučiti poslu i da ću biti njegov zamjenik nakon što se vratim iz vojske. Ali ja sam se nakon vojske došao ispričati, rekao sam da moram zaslužiti veće novce jer hoću napraviti kuću. I tako sam otišao u mesare – objasnio je, a Križevčani s boljim pamćenjem sjećaju se da je u mesnici u križevačkom aneksu radio sa suprugom Olgom. Osim zanata, završio je i glazbenu školu pa je u gradskom orkestru svirao violinu. Sredinom prošloga stoljeća najviše se družio baš s glazbenicima koji su u Križevce došli iz Češke.
– Česi su nas naučili svirati. Zvonko Richter je svirao violinu, a njegov otac František je bubanj tukel. Jedan se zval Straka, on je svirao kontrabas, saksofon je svirao jedan koji se zvao Šlaus, njih jedno dvoje, troje su svirali puhačke instrumente, a jedan stolar je svirao prvu trubu, pa smo imali dvije flaute, dva klarineta. Bilo nas je 25. To su bila lijepa vremena – pamti Premzl.
Piše knjige i koristi računalo
Poznavao je i obitelj Kiepach, vlasteline koji su u Križevcima živjeli do kraja Drugog svjetskog rata i čiji je najpoznatiji član Marcel, izumitelj dinama i brodskog kompasa.
– Vozili smo im meso i špek. Kiepachovi su svojim radnicima uz plaću davali i mast. Svaki mjesec smo im vozili sto kila špeka i ja sam onda tamo kod njih odvajao kožu od masti jer njihove kuharice to nisu znale tak stručno napraviti. Stara Kiepachica me je jako rada imala, stari ne. On je bil pravi grof, to mu je bilo ispod časti razgovarati se s mesarom – sjeća se Premzl.
Ovaj stogodišnjak već se dvadeset godina koristi računalom. Dopisuje se s kćerkom i unucima koji su po cijelome svijetu. Jedino nije savladao engleski, ali zato perfektno čita njemački i francuski, kaže i tek usput otkriva da je napisao knjigu od 400 stranica, a piše i dalje.
– Pisao sam o svemu u životu, kaj god sam se sjetio. Bilo mi je dosadno samom pa sam počeo pisati – otkrio nam je. Nedostaje mu njegova Olga i vožnja automobila kojim je proputovao pola Europe. Nikad nije sudjelovao u prometnoj nesreći, a kaznu je platio samo jednom.
– Bilo je to na nekakvom mostu. Ograničenje je bilo 30, a ja sam s 50 kilometara na sat preletio pokraj policajaca – priča. Proletjelo je i sto godina, a još nedavno je imao samo četiri kad je iz kolica u onoj gostioni učio o svijetu oko sebe.(GPP)
Komentari su zatvoreni.