Imati posao u kojem se možete zabavljati, rečenica je koja danas u Hrvatskoj zvuči smiješno, pomalo i bezobrazno uzimajući u obzir činjenicu da iz zemlje odlaze mnogi koji ne mogu pronaći posao od kojeg bi mogli živjeti, a kamoli se zabavljati. Najsretniji su ljudi koji poslu pristupaju poput igre, govorio je Steve Jobs, kreativni genij koji je tvrdio da je važno otkriti svoje talente i ići za njima. Križevčanka Kristina Kovačić vodila se upravo time, odlučila je pratiti svoj talent. Ova kreativka već dvadesetak godina planira kako će se jednom, kada za to dođe vrijeme, baviti izradom nakita.
– To mi je bio san. Još uvijek ne vjerujem da se dogodilo. Hobi mi je postao posao – otkriva ona.
Iskoristila sredstva Zavoda i Županije
San se zapravo još nije ispunio, ali na dobrom je putu. Nakon petnaest godina rada u ugostiteljstvu, kad djeca više nisu tako mala, odlučila je nešto učiniti i za sebe – otvoriti obrt za izradu nakita. Od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje dobila je 55 tisuća kuna za samozapošljavanje. Novac je mogla potrošiti prema troškovniku iz poslovnog plana, a ako plan ne ispoštuje u roku novac vraća s kamatom. Dodatna pomoć su 30 tisuća kuna koje je dobila od Županije iz programa Partnerstvo za sve 2.
– Tamo sam prošla edukaciju, naučila sam nešto i predstavila se. I za ta sredstva sam izradila poslovni plan uz koji sam priložila svoje radove i nadala se najboljem. S obzirom na to da sam upala među 11 poduzetnika iz naše županije koji su dobili novac, nadam se da moj rad nešto vrijedi. To je dobar vjetar u leđa – optimistična je Kristina, iako ju je pomalo strah hoće li uspjeti ostvariti sve što je zacrtala jer nakit nije roba koja se kupuje svaki dan.
– Jedan dan sam sva u euforiji, a već drugi me strah hoću li uspjeti zaraditi plaću. Kad si u obrtu i znaš kako to kod nas funkcionira, onda postoji doza straha – oprezna je.
U Škatuljici kombinira tradicionalne i moderne tehnike
Sve ovo vrijeme polazila je različite tečajeve, od izrade čunčane čipke, do dekupaža i transfera, sve tečajeve kreative koji su organizirani u Križevcima. Kad su djeca bila mala jedva je čekala radionice u vrtiću i u školi na kojima se uvijek isticala svojim radom. A onda joj je suprug Dražen predložio da ode na tečaj za izradu nakita u zagrebačko Pučko učilište.
– U početku sam, moram priznati, mislila da neću uspjeti. Puno je to novih stvari, novih pojmova. Kad mi je voditelj rekao „promijeni brener”, nisam znala o čemu priča. Kako da ga promijenim? Nakon prvog sata pohvatala sam konce i shvatila sam da je to moj svijet – priča Kristina. Sve tehnike koje je do sada savladala upotrebljava na svemu što radi, na nakitu, suvenirima i kutijama.
– Stvorila sam neki svoj stil, kombiniram čipku i metal i spajam suvremeno i tradicionalno – objašnjava. Prvi komad nakita koji je izradila su naušnice od bakra i čunčane čipke, a koristi još i srebro i mjed. Dok pokazuje kako škarama za lim i pilom reže bakar pa ga šmirgla, brenerom zagrijava i omekšava, ispire u sumpornoj kiselini, jetka, polira, patinira, iskucava čekićem i buši rupe raznim vrstama alata, teško je zamisliti kako će na kraju iz svega toga nastati nježan komad nakita kojim se volimo kititi. No, sve počinje od skice.
– Navečer kad legnem smišljam što ću sutra. To je vrijeme kad mi dolaze ideje za nakit, od oblika i veličina do vrsta materijala i njihove kombinacije – kaže. Svoj obrt nazvala je Škatuljica i to zato što je u kreativni svijet ozbiljnije krenula baš izradom ukrasnih kutija. S edukacijom ne staje i stalno joj dolaze nove ideje pa je upisala radionicu o radu s epoksi smolom.
– Fetiš su mi naušnice, njih obožavam zato ih najviše i imam. U tu smolu svašta možete zarobiti i onda objesiti na uho. Zapravo volim nositi nakit i volim nositi sve, uopće nije bitno je li to zlato, srebro, bilokakav lim ili plastika – otkriva Kristina.
Ručni rad ima svoju vrijednost
Svaki komad nakita koji je izradila u potpunosti je ručni rad. Kupuje jedino ukrasno kamenje, ali alke i kopče sama izrađuje.
– Sve se može kupiti, ali to onda nije ručni rad. Ne idem na veliku proizvodnju, već mi je važno da sve napravim sama – objašnjava. Za izradu naušnica treba joj čitav radni dan, od izrade čipke do pripreme metala. Trenutačno je najveći problem nabava materijala.
– Recimo, lim kupujem u skladištu gdje ga inače kupuju na tone za neke tvornice i proizvodnju koječega, a ja trebam tri kile. Nakon tri sata čekanja, dok su oni razmišljali kako prodati tako malu količinu, uspjela sam kupiti taj lim. Možete ga nabaviti i u specijaliziranim trgovinama za nakit, ali tamo je puno skuplji. Vjerojatno treba vremena dok ne pronađem svoje dobavljače i kanale – zaključuje.
Njen kreativni laboratorij sliči pravoj radioni. Stroj za poliranje i hrpu sitnog alata, poput kliješta, pila i čekića nabavila je u trgovinama s alatom.
Nakit je do sada poklanjala, ali priznaje da joj se ponekad teško odvojiti od komada u koji je uložila sate i sate rada, koji porezani prst ili žulj.
– Sad mi je drago kad vidim da se nekome sviđa ogrlica ili naušnice koje sam napravila. Kad u gradu prepoznam svoj komad nakita, jako sam ponosna – otkriva. Podrška kod kuće izuzetno joj je važna i bez nje ne bi se upustila u ovu avanturu, kaže. Upravo je pokrenula internetsku trgovinu, onu pravu neće otvarati.
– Onda bih morala sjediti u dućanu i prodavati, a za to nemam vremena. Radije provodim vrijeme u svojoj radionici i jedva sam čekala da svi ovi papirnati poslovi završe kako bih se mogla baciti na svoje žice, limove i čipku – zaključuje Kristina. (GPP)
Komentari su zatvoreni.