Sportski uspjesi sedamnaestogodišnje Veronike Drljačić gotovo svakog tjedna pune novinske stupce, a kako i ne bi kad se ova križevačka atletičarka svakog tjedna kući vrati s barem jednom medaljom.
Nedavno je nastupila u Švedskoj, na Europskom prvenstvu za atletičare i atletičarke do 20 godina, za koju je istrčala normu još u svibnju na Dinamovom mitingu, a prije toga se vratila iz Rumunjske s juniorskog prvenstva Balkana. Na Balkanijadi je osvojila tri medalje – zlato, srebro i broncu, po jednu od svake boje.
Usklađuje školu i osvajanje medalja
– Svaka mi je draga, ali možda bih ipak izabrala srebro na 400 metara za koje sam istrčala osobni rekord od 55.76 sekundi. Treneri iz raznih klubova tamo su mi štopali 54.00 neki čak i 53.90, i to je za mene veliki napredak – otkriva Veronika. Utrku na 200 metara, otrčala je, kaže, usput.
– Nisam se previše nadala jer cure su stvarno jake i treniraju te kraće staze, ali super sam izborila treće mjesto i jako sam zadovoljna – kaže. Zlato je osvojila u štafeti 4 x 400 metara, a upravo štafete obožava trčati.
– Pogotovo za reprezentaciju. To uvijek otrčim iz gušta. Više ih volim jer su pune adrenalina, pogotovo kada trčim zadnju izmjenu, kad moj rezultat utječe i na rezultat ekipe – objašnjava Veronika, no kaže da su baš te trke i izuzetno stresne. Teško je uskladiti i obaveze u školi s ozbiljnim pristupom treningu.
– Za sada uspijevam, ali je jako naporno jer ne želim zapostaviti školu, a opet gledam da dolazim redovito na treninge. Treniram šest puta tjedno, no kad se bliže natjecanja, onda treniram i dvaput dnevno – kaže Veronika.
Trener Palčić ima pravu ekipu
Atletikom se počela baviti u 4. razredu osnovne škole i to sasvim slučajno. Gledala je djecu kako trče na uličnoj utrci u Križevcima pa je rekla roditeljima da je upišu u klub.
– Gledajući utrku željela sam se i ja okušati u tom izazovu i tako je počela moja atletska karijera – priznala nam je, kao i to da s treninga ne izostaje gotovo nikad.
Poznato je da križevački atletičari već godinama, čak i desetljećima, treniraju u Ratarskoj šumi i da uvjeti nisu idealni, no uvijek su dobra ekipa koju na okupu drži trener Drago Palčić.
– Za trenera imam samo riječi hvale. Stvarno puno truda ulaže u nas atletičare. Često se družimo, postali smo jedna prava mala obitelj. Navijamo i bodrimo jedni druge – priča Veronika i dodaje da svi zajedno često odlaze na pripreme na Bjelolasicu pa se nada da će i Križevci uskoro dobiti pravu atletsku stazu.
Kao svaki sportaš i ona ima uzore. Divi se Usainu Boltu i Allyson Felix, prvoj atletičarki u povijesti koja je osvojila pet zlatnih olimpijskih medalja, a petu je zaradila baš u Veroniki najdražoj štafeti, doduše onoj na 4 x 100 metara.
– Moja disciplina je 400 metara, ali često trčim i 200 metara. Čak moram priznati da mi je u zadnje vrijeme draže trčati 200 jer nakon te utrke uopće nisam umorna – priznaje.
Mentalna snaga važna koliko i fizička
Već sada je proputovala pola svijeta i posjetila brojne gradove koje samo ponekad uspije vidjeti. Najviše je se dojmio Tel Aviv, a za sada su joj najdraža dva natjecanja, prvenstvo Balkana za mlađe juniore 2017. na kojem je osvojila zlato i postala balkanska prvakinja te nedavno prvenstvo Balkana za juniore u Rumunjskoj. Kamo god putuje, najviše vremena provodi na stadionu i uvjerava nas da među sportašima ima puno prijateljstava.
– Iako trčimo kao protivnice, sve se držimo onog mota: “Neka najbolji pobijedi!” Nismo jedni drugima zavidni, zbilja mi je drago kad netko napravi dobar rezultat. Puno razgovaram i dopisujem se s atletičarima iz drugih klubova – priča ova perspektivna atletičarka. Kad nije na natjecanju ili na treningu igra se sa svojom dvogodišnjom sestrom Teom ili ide s prijateljima u šetnju ili na kavu.
Prijatelji, obitelj i trener velika su joj podrška i bez njih bi bilo teško, no osim fizičke pripremljenosti, kao i u svakom sportu, i atletičar mora biti psihički jak. Na startu je sama sa svojim mislima i u tim je trenucima jako bitno biti koncentriran i ostati smiren, pogotovo u bloku na početku starta.
– Često se događa da natjecatelji krenu prerano i tako budu diskvalificirani. Ali isto tako treba paziti kada treba krenuti s ubrzavanjem jer krenemo li prerano često nam ponestane snage za sam finiš. Tako da je “glava” jako bitna u tome svemu. Osjećam tremu prije svake utrke, pogotovo kad trčim u drugim državama i to me jako dekoncentrira zato je to dosta stresno – objašnjava Veronika i kaže da nema nikakve posebne rituale pred trku, ne jede uvijek isto jelo niti ima omiljene komade odjeće, frizure ili ukrase koji bi je hrabrili.
– Više me motivira uspjeh i dobar rezultat nego neuspjeh ili neki loš rezultat. Jer kad postignem dobar rezultat to mi je dokaz da sve više napredujem i to mi je najbolja motivacija za dalje – kaže. Poput svih sportaša i Veronika se najviše boji ozljeda. Bude li sve išlo prema planu, nakon Švedske će se pripremati za svjetsko juniorsko prvenstvo koje će se održati u Keniji. Što se škole tiče, čeka je još jedna godina u gimnaziji, a nakon toga slijedi faks. Što bi htjela studirati, još nije odlučila. Za sada je koncentrirana na sport.
– Naravno da bih željela otići na olimpijadu jer je to san svakog atletičara – kaže Veronika i otkriva nam kako bi, da nije atletičarka, bila gimnastičarka ili košarkašica. (GPP)
Komentari su zatvoreni.