Cijepljenje je specifična mjera sprječavanja zaraznih bolesti. Riječ je o umjetnom stvaranju imunosti. Cijepljenjem se postiže individualna zaštita, ali isto tako na razini populacije modificiramo kretanje određene zarazne bolesti, eliminiramo njene teške oblike ili pak eradiciramo bolest u potpunosti kao što je to postignuto s variolom verom.
Smatra se da postupci nalik cijepljenju sežu daleko u povijest, ali prvi takav postupak koji nalikuje današnjem modernom cijepljenju bila je variolizacija. Varioloizacije se provodila u Indiji u 16.st. Sasušeni gnoj pustula oboljele osobe utrljavan u kožu zdravih pojedinaca. Nešto slično postojalo je u Kini oko 17.st. Kinezi su upuhavali trstikom sasušeni samljeveni gnoj u nos osobe koju se željelo zaštititi. Moderno doba započinje s Edwardom Jennerom u 18.st. vakcinacijom. Jenner je inokulirao gnoj kravljih boginja u kožu zdravome i na taj ih način zaštitio od potencijalno smrtonosnih velikih boginja/variole vere. Još jedno važno ime u povijesti cijepljenja je Luis Pasteur koji je u 19.st. započeo cijepljenje protiv smrtonosne bolesti bjesnoće. Krajem 19. i početkom 20.st. razvija se suvremeni način proizvodnje cjepiva.
Željeni učinak cjepiva je stimulacija imunološkog sustava cijepljene osobe, no kao i svaki lijek, pa u konačnici sve u životu, postoji i negativna strana medalje, a to su potencijalne neželjene reakcije kao što su alergijska reakcija, prethodno spomenuta blaga bolest uzrokovana živim oslabljenim uzročnikom, toksično djelovanje sastojaka, upalna reakcija nakon cijepljenja i drugo.
Idealno cjepivo ne bi izazivalo nuspojave, ne bi uzrokovalo bolest kod cjepljenika, pružalo bi 100% zaštitu od bolesti, štitilo od svih sojeva uzročnika, samo jedna doza bila bi potrebna za doživotnu zaštitu, ne bi se moralo primjenjivati parenteralno (injekcijom), a bilo bi jeftino za proizvesti. Na žalost takvo cjepivo ne postoji.
U RH je većina cjepiva uvedena prije 60-ak i više godina te smo zahvaljujući tome na većinu ovih bolesti zaboravili. 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća započeto je obvezno cijepljenje protiv tuberkuloze, difterije, tetanusa i hripavca, 60-ih godina protiv dječje paralize i ospica, 70-ih godina protiv rubeole i zaušnjaka, 1999. protiv hepatitisa B, 2002. H. influenzae tipa B, 2015. protiv bolesti uzrokovanih humanim papiloma virusom te 2019. protiv pneumokoknih bolesti.
U Republici Hrvatskoj je cijepljenje protiv određenih bolesti obavezno. Protiv kojih bolesti ćemo se cijepiti ovisi o epidemiološkoj situaciji u RH i svijetu te se svake godine donosi Provedbeni program obveznog cijepljenja u Hrvatskoj tzv. „Kalendar cijepljenja“. Kalendar cijepljenja definira protiv kojih bolesti se cijepiti određena populacija, koja će se shema cijepljenja slijediti, koja vrsta cjepiva i slično.
Takvim masovnim cijepljenjem nastojimo zaštiti pojedince, ali i spriječiti prodor zarazne bolesti u našu zajednicu.
Cijepljenje je dokazano vrijedan alat za kontrolu i eliminaciju po život opasnih zaraznih bolesti, a SZO procjenjuje da se godišnje izbjegne između 2 i 3 milijuna smrtnih slučajeva zahvaljujući cijepljenju.
Isto tako, više ne vidimo mnoge od zaraznih bolesti koje su mučile prijašnje generacije, poput dječje paralize, ospica, rubeole, difterije i tetanusa. Rezultat je to desetljetnog kontinuiranog truda i rada struke i svih članova naše zajednice.(ZJZ KCKŽŽ)
Komentari su zatvoreni.