Jako je teško ovim povodom napisati kratak, jasan i jednoznačan tekst o tako složenoj i intimnoj pojavi kao što je ova. Samoubojstvo je ozbiljan (javnozdravstveni) problem koji nas suočava s gubitkom voljene osobe i ostavlja duboke posljedice, prvenstveno na obiteljskom, a onda i širem društvenom planu. Danas se obilježava Svjetski dan prevencije samoubojstava, a prevencijske znanosti nas upućuju na to da zastrašivanje u javnim kampanjama i medijima djeluje kontraproduktivno. Dakle, znanost nam ne dopušta da sudjelujemo i podržavamo bombastično i zastrašujuće izlaganje o (osjetljivim) društvenim problemima jer time ne doprinosimo vjerojatnosti da će primatelji poruka i prihvatiti i suosjećati. S obzirom na to da smo u medijima zadnjih dana nažalost imali prilike pročitati nepotkrijepljene i senzacionalističke članke vezano uz ovu temu odlučili smo na današnji dan podijeliti neke spoznaje s kojima raspolaže struka.
Samoubojstvo je tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih teškoća popraćeno snažnim osjećajem beznađa. Različiti su motivi koji ljude dovedu do takve odluke poput pokušaja bijega od teške stvarnosti, nastojanja da nađu mir i zaborav, teška bolest i drugi oblici patnje, težnja i nada da će „tamo na drugom svijetu“ biti bolje. „Čime god bilo motovirano, ono je izraz patnje čovjeka koji ga je počinio“ (Hadžiselimović Dž., Plavšić M., Pregrad J. i Rusijan Ljuština V. (2009) str. 92). Stanja poput, prvenstveno depresije, a potom tjeskobe ili ovisnosti, posebno kada nisu prepoznati, najčešće se povezuju uz suicidalno ponašanje i povećavaju rizik za njegovu pojavu. Riziku za suicidalno ponašanje mogu pridonijeti i vanjski faktori koji na osobu mogu djelovati preplavljujuće i kreirati stanje beznađa i očaja, što u velikoj mjeri otežava nošenje sa situacijom. Dodatnu ranjivost predstavljaju ranija rizična iskustva posebno u adolescentnoj i ranoj mladenačkoj dobi poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja, izloženost vršnjačkom nasilju, zbunjenost u seksualnoj orijentaciji i slično.
Samoubojstvo se javlja u bilo kojoj dobi tijekom života i drugi je vodeći uzrok smrti među ljudima od 15 do 29 godina na svjetskoj razini (2015. godine je samoubojstvo činilo 1,4 % svih smrtnih slučajeva širom svijeta i bilo je 17. glavni uzrok smrti). U RH za dob do 14 godina stopa ne prelazi 1 slučaj na 100.000, dok u 2016. godini nije zabilježen niti jedan slučaj samoubojstva u toj dobi. U odnosu na zemlje EU Hrvatska od svibnja 2004. bilježi podjednaku stopu samoubojstva kao i zemlje članice EU. (https://www.hzjz.hr/aktualnosti/registar-izvrsenih-samoubojstava-hrvatske-croatian-committed-suicides-registry/).
Kada govorimo i pišemo o samoubojstvu važno je da naznačimo razliku između pokušaja i počinjenja samoubojstva. Samoubojstvo je relativno rijedak događaj i teško je razlikovati osobu koja povremeno pomišlja o suicidu i one koja će ga i izvršiti. Ipak u velikom broju slučajeva, ljudi koji izvrše suicid na neki su način izrazili svoje namjere i osjećaje, ako ne riječima onda svojim ponašanjem, prije nego su se ubile. Postoje neki znakovi, upozorenja i promjene u ponašanju i funkcioniranju osobe koji mogu prethoditi iako je važno naglasiti da ovakva ponašanja ne znače nužno da osoba razmišlja o samoubojstvu. Ipak tada je svakako važno posvetiti čovjeku adekvatnu ljudsku i stručnu pažnju (http://www.apa.org/research/action/suicide.aspx):
- Govorenje o smrti: bilo kakvo spominjanje umiranja i smrti, rečenice poput „bilo bi bolje da me nema“ ili „sve bi bilo lakše da nisam tu“, govorenje o načinima izvršenja suicida, pisanje pjesama i sastavaka o smrti, samoozljeđivanje, raniji pokušaji suicida
- Nedavni gubici: smrt bliske osobe, razvod ili prekidi bliskih odnosa, separacije, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, gubitak interesa u prijateljstvima, hobijima i aktivnostima u kojima je osoba ranije bila angažirana i zadovoljna
- Promjene osobnosti: tuga, povlačenje, razdražljivost, tjeskobnost, izražen umor, neodlučnost, bezvoljnost i apatija, nagla euforija nakon dužeg razdoblja potištenosti, a kod muškaraca i povećana agresivnost
- Dramatične promjene u ponašanju osobe, pogotovo poklanjanje ili uništavanje omiljenih stvari, opraštanje od bližnjih uživo ili na društvenim mrežama
- Promjene hranidbenih navika kao i promjene u ritmu spavanja
- Nisko samopoštovanje: osjećaj bezvrijednosti, sram, preplavljujuća krivnja, samoprezir i gađenje prema samom sebi
- Beznađe u odnosu na budućnost: vjerovanje da stvari nikada neće biti bolje ili da se ništa nikada neće promijeniti, odnosno da oni ne mogu napraviti ništa pa da bude bolje, a kod djece i mladih i unutarnji konflikt između potrebe da slijede sebe i budu onakvi kakvima ih žele vidjeti roditelji ili bliža zajednica
Kada govorimo o prevenciji samoubojstva važno je znati da je to vrlo složen proces koji zahtijeva znanje i dugoročnu posvećenost, a ne sporadične, simbolične akcije i prigodne objave. Prevenciju samoubojstava treba raditi kroz tri segmenta – razvijanjem emocionalne inteligencije, posebno samosvijesti i samopoštovanja, a onda i suosjećanja i socijalnih vještina kroz formalno i neformalno obrazovanje (vrtiće, škole, udruge, javne medije). Zatim javnim destigmatiziranjem psihičkih boli i tegoba čime povećavamo sklonost ljudi da budu uz one koji promišljaju samoubojstvo i vjerojatnost da će se ljudi ranije obratiti za pomoć, prije nego li pomisle da je suicid rješenje. I na kraju razvijanjem mreže kriznih telefona i centara, poboljšanjem pristupa psihološkoj pomoći kroz redovno zdravstveno osiguranje i druge javno zdravstvene ustanove, što podrazumijeva i više stručnjaka psihijatara, psihologa, psihoterapeuta i savjetovatelja.
Ako dijete ili odrasla osoba izjavi da se želi ubiti ili da život više nema smisla, takve izjave uvijek treba ozbiljno shvatiti. To ne znači nužno da osoba već planira pokušaj samoubojstva, već nam govori da je u teškom stanju, da prolazi krizu, da postojeći načini suočavanja nisu više dovoljni za probleme s kojima se suočava sada. Takve rečenice nam sigurno govore da osoba pokraj nas treba bliskost druge osobe, podršku i suosjećanje.
Kada dijete ili odrasla osoba govori o smrti, ozljeđivanju sebe ili samoubojstvu:
- Treba nas da ju slušamo – ohrabrimo osobu da razgovara s nama ili s nekom drugom osobom od povjerenja. Slušajmo kako se osjeća i pokažimo suosjećanje i svakako se suzdržimo od davanja savjeta ili pokušaja pronalaženja jednostavnih rješenja.
- Treba iskrenost u kontaktu. – ako nas ponašanje ili riječi te osobe plaše, ako smo zabrinuti i ne znamo što napraviti, recimo to. Vjerojatno ćemo pomoći osobi da se osjeća manje usamljeno u svojoj muci. Vjerovanje da razgovorom o samoubojstvu sa osobom koja ga spominje, pogotovo djecom, potičemo na suicid je neutemeljeno. Razgovorom pokazujemo da smo tu i da ljude i njihove namjere shvaćamo ozbiljno i da su nam važni, da nam je stalo.
- Treba podršku u traženju pomoći – jer često u svojoj beznadnosti nije u stanju potražiti i naći je sama, a profesionalna pomoć je nužna kada se radi o nečemu ozbiljnom kao što je suicid
Na ovakav dan bismo poručili ljudima kojima je teško da takva mjesta postoje u životu, da to nije sramota i da samoubojstvo nije najbolje rješenje, a svima nama ostalima da je važno biti osjetljiv na ljude iz svoje okoline i biti im blizu kad vidimo da im je teško, jer jedan takav razgovor može odvratit osobu od nakane i potaknuti je i na druga rješenja vlastite muke. Medijima bismo pak poručili da njihova uloga u prevenciji može biti velika, pozitivna i učinkovita ako imaju na umu da su zastrašivanje i bombastičnost kontraproduktivni u prevenciji, a da, kad je specifično suicid u pitanju, znanost zna za tzv. Wertherov efekt. Taj efekt opisuje pojavu u kojoj se javnim i medijskim detaljnim opisivanjem, romansiranjem i pojednostavljivanjem samoubojstva kao čina povećava broj samoubojstava. Naziv se temelji na povećanom broju sličnih ili jednakih samoubojstava nakon objavljivanja Geotheove priče „Patnje mladog Werthera“. Sličan efekt ustanovljen je nakon što su mediji dali veliku pažnju pojedinim slučajevima samoubojstva koji su uključivali detaljan opis, pokušavali doći do motiva i romansirali životnu priču i okolnosti.
Istraživanja pokazuju da odgovornim pisanjem o suicidu u medijima možemo smanjiti stigmu i povećati vjerojatnost da ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu potraže pomoć. Upravo radi toga izrazito je važno imati na umu kolika je moć medija pri izvještavanju u ovakvim događajima i koliko je važna edukacija svih nas, a pogotovo novinara koji o ovoj temi pišu. Važno je da o ovoj, kao i drugim „osjetljivim“ temama, javno progovaramo, ali na način da (o suicidu) pišemo kao o socio-psihološkoj pojavi, a ne o pojedinačnim slučajevima. Ako procjenjujemo da je izvještavanje o pojedinačnom slučaju iz nekih specifičnih razloga u interesu javnosti neophodno je da se pri tome vodimo sa dva pitanja: „Kako?“ pisati o suicidu i „Zašto?“ smo se odlučili pisati o tome. Odgovor na pitanje „Kako?“ jest da bi tekst trebao biti potkrijepljen činjenicama uz kompetentne stručnjake koji ih objašnjavaju na adekvatan način. Odgovor bi također trebao biti – uz empatiju, razumijevanje, i svijest o tome na koji način to što pišemo može utjecati na ljude. Odgovor na pitanje „Zašto?“ trebao bi biti zato što nam je stalo da učinimo nešto korisno i važno, ali i odgovorno za zajednicu u kojoj živimo. Ne zato što riječi „suicid djece i mladih“ dižu tiražu, zadovoljavaju znatiželju javnosti ili dovoljno preplaše ljude da bi pročitali članak.(ZGPD.hr)
Ukoliko razmišljate o suicidu molimo vas javite se na neki od ovih telefonskih brojeva:
U sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, u koji se može doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefon 01 2376 470 od 0 do 24 sata.
Psihološki centar TESA 01 4828 888.
Hrabri telefon 116 111
Literatura i izvori:
http://www.apa.org/research/action/suicide.aspx
https://afsp.org/about-suicide/suicide-statistics/
Hadžiselimović Dž., Plavšić M., Pregrad J. i Rusijan Ljuština V. (2009): Psihologija – mediji – etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju”, Društvo psihologa Istre i Naklada Slap, Pula.
Hausmann, Armand & Rutz, Wolfgang & Benke, Ulrich. (2008). Women seek for help – Men die! Is depression really a female disease?. Neuropsychiatrie : Klinik, Diagnostik, Therapie und Rehabilitation : Organ der Gesellschaft Österreichischer Nervenärzte und Psychiater. 22. 43-8.
Preventing suicide: a resource for media professionals, update 2017. Geneva: World Health Organization; 2017
Rutz, W. (2010). Depression and suicide in european males: A problem of male mental suffering and suicidality. Journal fur Neurologie, Neurochirurgie und Psychiatrie. 11. 46-52.
Rutz, Wolfgang. (2009). Prevention of suicide and depression. Nordic Journal of Psychiatry. 50. 10.3109/08039489609099732.
Schmidtke, A., Bille-Brahe, U., De Leo, D., Kerkhof, A. (editors) (2004), Suicidal Behaviour in Europe: Results from the WHO/EURO – Multicentre Studies on a Suicidal Behaviour, Hogrefe Publishing GmbH
Turecki, G. & Brent, D.A. (2016). Suicide and suicidal behaviour. Lancet, 387(10024), 1227–1239.
Wasserman, D. (ed.) (2016) Suicide, an unnecessary death, Oxford University Press
WHO Regional office for Europe (2005): Mental health: facing the challenges, building solutions; Report from the European Ministerial Conference
Komentari su zatvoreni.