KOMENTAR Jučer se u Petrinji trebao održati Treći festival ojkače, no organizatori iz Srpskog kulturnog društva Prosvjeta pododbor Petrinja su ga morali odgoditi do studenog zbog, kako kažu, pritiska Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Petrinje i straha izvođača koji su redom otkazali dolazak. Zbog čega ovo specifično pjevanje, koje spada u svjetsku nematerijalnu kulturnu baštinu, godinama izaziva prijepore koji su ove godine kulminirali otkazivanjem događaja, za komentar smo zamolili križevačku etnomuzikologinju Jelku Vukobratović, koji prenosimo u cijelosti.
Prije šest godina, istražujući tradiciju ojkanja na području Plitvica za diplomski rad, naročito me zanimalo kako je ova tradicija održana s obzirom na poslijeratne demografske promjene i multietničku sredinu te kako je na percepciju njenog održavanja i međuetničkog dijeljenja utjecalo uvrštenje na UNESCOvu listu. I tada su reakcije kako hrvatskih tako i srpskih medija bile tendenciozne i koristile upis ojkanja za argumente o nacionalnom predznaku ove baštine. Problem je u tome što ojkanje kao kulturna praksa, baš kao i većina kulturnih praksi svijeta, ide mimo nacionalnih okvira i slijedi vlastitu regionalnu logiku dijeljenja i međuetničkog utjecanja. To da kultura živi i funkcionira mimo izmišljenih nacionalnih granica rado se i ponekad namjerno ignorira. Paralele između plitvičke i petrinjske regije u kulturnom i povijesnom smislu su brojne. Prostor kojeg dijele pripadnici hrvatskog i srpskog etniteta postao je mjestom krvavih sukoba devedesetih. Na oba se prostora duboke posljedice tih sukoba još uvijek osjećaju na svakodnevnoj razini i to ne treba izgubiti iz vida niti kad se u kontekstu tih prostora razmišlja i raspravlja i o naizgled društveno marginalnim temama, kakva su tradicijske kulturne prakse i festivali glazbenofolklornog amaterizma.
Što se dakle dogodilo s nesuđenim petrinjskim Festivalom ojkače i kako je moguće da je jedan folklorni festival, kakvi se u ljetnim mjesecima održavaju na gotovo svakodnevnoj razini, izazvao takve burne reakcije i pozornost javnosti? Riječ je opet o razumijevanju folklora kao potvrde nacionalnog identiteta. Pri tome treba priznati da su se u ovom slučaju i organizatori, predstavnici srpske manjine, oslonili na jedan od srpskih nacionalnih mitova, onaj o jedinstvu kulturnog prostora Krajine, prvenstveno slijedom odabira gostiju. Ta je činjenica, međutim, u ovom slučaju manje važna, jer treba imati na umu da se svaka nacionalna identifikacija oslanja na određene pažljivo građene mitove. Uz to, pravo je svake zajednice, naročito manjinske zajednice u nekom društvu, da sama odabere način na koji će izgraditi vlastiti identitet. Pokušaji da se manjinskoj zajednici način identifikacije nametne od strane većinskog naroda, pripada jednoj od vrlo opasnih značajki totalitarnog društva.
Ojkanje kao stil pjevanja kakav je istražen na prostoru Hrvatske i upisan na UNESCOvu listu, uključuje različite žanrove kod kojih je uglavnom dominantna tehnika potresanja glasom na slog „oj“ ili slično. Više detalja i video s demonstracijom tih žanrova može se pogledati na stranicama UNESCO-a, na kojoj se mogu slobodno skinuti i pročitati i svi dokumenti vezani uz kandidaturu. Ti dokumenti jasno apostrofiraju i to da je ojkanje praksa koju dijele sve etničke i vjerske skupine određenog područja Hrvatske. Bez obzira na to, pošto se kandidatura provodila kroz hrvatska administrativna tijela i prilikom procesa konzultirana su samo hrvatska folklorno-amaterska društva, a nijedno srpsko, predstavnici srpske nacionalne manjine na neki su se način već tada, 2010. godine, osjećali isključenima iz kandidature ojkanja na UNESCOvu listu. Stoga nije neobično da pripadnici ove manjine posežu za drugačijom logikom regionalnog objašnjenja fenomena ojkanja, u koji uključuju i ojkače Bosanske krajine, tumačeći ih kao još jednu srodnu varijantu ovog stila pjevanja, premda su neki bosanski etnomuzikolozi (poput Sofije Vidaković) utvrdili da je u glazbenom smislu riječ o sasvim drugačijem stilu koji samo svojim imenom asocira na ojkanje.
Ova posljednja „tužna priča o folkloru“, proizašla je dakle iz niza nesporazuma kakvi su neminovni onda kad se tradicijskoj kulturi nameće isključivo nacionalna identifikacija. U tom smislu, od devedesetih naovamo, hrvatskom se tradicijskom kulturom često manipuliralo i koristila se nerijetko za dokazivanje kulturnih razlika prema drugim narodima, čak i tamo gdje su kulturne sličnosti i dijeljenje istih praksi daleko očitiji. Priča o petrinjskom Festivalu ojkače ušla je u javni diskurz kao priča o još jednom uspjelom projektu braniteljskih udruga da nametnu svoja ideološka mišljenja i zbog toga je ovaj događaj dobio na pozornosti. Tek smo usputno kroz medijske napise mogli saznati i da je svaki dosadašnji festival doživljavao prijetnje nasiljem, pa i fizičke napade na sudionike. Rekla bih zato da je nažalost riječ o problemu koji nadrasta ovaj posljednji incident i pokazuje pogubnost nametanja nacionalne ideologije za cijelu jednu generaciju, koji se neće tako brzo riješiti.
Komentari su zatvoreni.