INTERVJU Ovogodišnji, 14. Culture Shock Festival u subotu koncertom u križevačkom Klubu kulture zatvaraju Jasna Bilušić & New deal, koji čine Marko Bertić na gitari, Saša Nestorović na saksofonu, Saša Borovec na kontrabasu i Salih Sadiković na bubnjevima. Uoči njihova koncerta, kojim ujedno obilježavamo 13. rođendan nezavisnog portala Križevci.info, porazgovarali smo s Markom Bertićem, kojeg mnogi Križevčani jako dobro poznaju, a prvi intervju za naš portal dao je još 2009. godine.
Na glazbenom putu Marka Bertića važno mjesto zauzimaju i Križevci u koje je on, kao rođeni Vinkovčanin, stigao nakon završene osnovne škole. Odlučan da se bavi glazbom, htio je upisati srednju glazbenu školu koje u to vrijeme nije bilo u Vinkovcima, te je, dvoumivši se između Osijeka i Križevaca, 2005. godine stigao u Križevce i upisao tamburu i teoriju glazbe u Glazbenoj školi Alberta Štrige.
Kako danas gledaš na to da si s 14 godina odlučio otići skoro 400 kilometara daleko od svoje obitelji i prijatelja u nepoznat grad?
Gledajući iz ove pespektive, otići toliko daleko od kuće bio je hrabar potez, ne samo za mene, nego i za moje roditelje, ali tada to nisam smatrao nekom prevelikom stvari, to mi se činilo sasvim normalnim, kao prirodni slijed. Odlučio sam baviti se glazbom, a ono što sam tražio, jedino sam pronašao u Križevcima. Roditeljima je odgovaralo što je to manja sredina i što u Križevcima postoji učenički dom, a na kraju se ispostavilo da sam sve segmente koje sam tražio dobio u Križevcima: prije svega, vrhunske uvjete za rad, napredak, vježbanje, kao i vrhunske profesore i kvalitetnu školu.
U osnovnoj glazbenoj školi završio si smjerove tambure i gitare. U srednjoj školi ponovo si upisao dva smjera. Kako to da si se odlučio za tamburu i teoriju glazbe, a ne za gitaru?
Imao sam sreću što sam već u osnovnoj školi bio duboko uvjeren i siguran u ono čime se želim baviti, glazbom, tako da sam se odlučio za srednju glazbenu školu. U periodu završetka osnovne škole ostvario sam zapažen rezultat na natjecanju u kategoriji bisernice te je zapravo to presudilo u odabiru instrumenta kojim ću se dalje baviti i u kojem gradu ću nastaviti daljnje školovanje Pohađao sam dva smjera, tamburu i teoriju glazbe zato što u to vrijeme nije postojala tambura na bilo kojoj visokoj ustanovi u Hrvatskoj, pa mi je teoretski smjer otvorio mogućnost studiranja na Muzičkoj akademiji. Upisivanje dva smjera bila je sugestija tadašnje ravnateljice glazbene škole, gospođe Ivanke Konfic.
Pri završetku studija teorije glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu upisao si i studij kompozicije. Što te je nagnalo na to?
Kompoziciju sam upisao 2013. godine. Na studiju teorije glazbe imamo jako malo doticaja sa živom glazbom, tj. premalo izvodimo glazbu, više se bavimo analizom glazbenih djela, stilova, skladatelja, a s obzirom na to da sam ja cijeli život bio na pozornici i kao solist i kao član orkestra, nedostajao mi je taj doticaj sa živom glazbom. To je jedan od načina kojim mogu biti dio pozornice, dio stvaranja glazbe; gdje mogu iskoristiti sva svoja znanja koja sam stekao na studiju teorije i primijeniti ih u praksi, pokazati maštu, kreativnost, a usto i istraživati različite pravce u klasičnoj glazbi. Trenutno sam u fazi pisanja diplomskoga rada iz kompozicije, a to podrazumijeva djelo za simfonijski orkestar. Jako je zanimljivo upoznati taj aparat iznutra, ali zahtijeva puno strpljenja, vremena i rada.
Posljednje tri godine radiš u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. Vodiš li možda i tamburaški orkestar?
Radim u srednjoj školi te predajem skupinu predmeta u koje spada, između ostalog, svima mrski Solfeggio, ali i predmeti poput Harmonije, Vokalnog kontrapunkta, Glazbenih oblika i dr. Nažalost, zbog obveza ne vodim orkestar iako bih to želio. To je svakako jedna od disciplina kojom bih se mogao baviti, odnosno, kojom sam se već i bavio, kad sam radio u vinkovačkoj glazbenoj školi. Da se malo pohvalim pred križevačkim čitateljstvom: uspjeli smo osvojiti prvu nagradu i prvo mjesto u konkurenciji s uvijek kvalitetnim tamburaškim orkestrom iz Križevaca. Doduše, radi se o komornom ansamblu od 12 glazbenika, ali to možemo nazvati manjim orkestrom.
Radiš i kao vanjski suradnik Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije, i kao svirač i kao skladatelj i aranžer.
Već dvije godine sam vanjski suradnik TO HRT-a. I kao član orkestra, ali i kao skladatelj/aranžer. Dirigent orkestra, maestro Siniša Leopold, bio je upoznat s mojim postignućima kroz osnovnu i srednju školu i mojom razinom sviranja tambure te mi je ponudio mogućnost suradnje, što sam naravno objeručke prihvatio. Sviram dionicu trećeg čelovića i evo, već dvije godine zbilja lijepo surađujemo. To je jedan profesionalni ansambl u kojem u vrlo kratkom roku čovjek može steći puno iskustva i vidjeti kako to iznutra funkcionira, a biti dio tog ansambla stvarno pomaže, pogotovo u pisanju. U ove dvije godine napisao sam preko 20 aranžmana, što klasičnog tipa, folklornog, jazz, funka, te nekoliko autorskih skladbi. Za jednog skladatelja nema bolje prilike nego iznova pisati i biti stalno zaokupljen „notama“.
Od malih si nogu svirao i tamburu i gitaru. Odrastao si uglavnom na tamburaškoj glazbi, koja se uvelike slušala u vinkovačkom kraju. Kako si došao do jazza?
Tamburu sam primio u ruke kao vrlo mali, zaslugom mojih roditelja. Svi smo u obitelji u nekom trenutku svojih života imali blizak doticaj s instrumentima i glazbom. Ozbiljnije sam se počeo baviti tamburom s 8 godina, u 2. razredu osnovne škole, a s 9 godina sam počeo učiti gitaru. Podneblje u kojem sam odrastao i glazba koja se slušala u kući tada su poprilično odredili koji instrument ću shvatiti kao „svoj“ i koju ću glazbu slušati. Čak niti u srednjoj školi nisam se susretao s popularnom glazbom, jer nitko od kolega to baš nije slušao, već smo svi pratili tamburašku scenu. Tek sam na Muzičkoj akademiji prvi puta susreo glazbu iz cijeloga svijeta: pop, rock, jazz, folklornu glazbu Afrike i Azije te su se tu počeli širiti moji glazbeni vidici i ukusi i to je nekako razumljivo jer sam se tada prestao baviti tamburom i samim time prestao sam slušati taj žanr. Tada se igrom slučaja na Muzičkoj akademiji otvorio kolegij Osnove jazz improvizacije kod prof. Saše Nestorovića i nakon dugo vremena ponovo počinjem svirati gitaru. Nisam uopće ni mislio da ću zakoračiti u jazz vode i da će gitara biti moj primarni instrument, no u vrlo kratkom roku razumio sam jezik kojim govori jazz glazba i uspio sam postići zavidnu razinu sviranja jazz gitare, što je i mene začudilo! I evo danas, iako me ljudi većinom znaju kao tamburaša, mogu reći da sam jazz gitarist.
Već nekoliko godina sviraš s poznatim kontrabasistom Sašom Borovcem. Kako je došlo do vaše suradnje?
Saša Borovec je naš najcjenjeniji jazz kontrabasist i velika mi je čast svirati s jednom takvom jazz veličinom, s osobom koja je 6 puta gostovala na američkim jazz festivalima te na jednom od najvećih europskih jazz festivala u Montreauxu u Švicarskoj, surađivao je sa svjetskim jazz glazbenicima i o njegovoj kvaliteti najbolje govori njegova svirka. Naša je suradnja započela sasvim slučajno. Bend koji će vam se predstaviti u subotu tražio je gitarista. Mene je preporučio prof. Saša Nestorović, koji je također danas član benda. Ja sam tada bio na samom početku učenja jazza i pravo je čudo što me se nakon prve probe nisu odrekli! Saša Borovec svojim je iskustvom uvidio da se, kako on kaže: „u mojom prstima krije nešto“ i zahvaljujući njegovu strpljenju i mentorstvu, u vrlo sam kratkom periodu došao do razine da mogu izvoditi jazz. Na početku smo nas dvojica radili u formi dua, koji je prošle godine prerastao u trio zahvaljujući još jednoj jazz veličini zavidne biografije: Salihu Sadikoviću. Osim toga, oni su prekrasni ljudi, što je, po meni, jednako važna stavka da bi bend funkcionirao kao što je i biti dobar svirač.
Koliko dugo djeluje New deal?
New deal je nastao na poticaj Boška Petrovića te se po prvi puta predstavlja u ovoj postavi. Sadašnja postava benda djeluje nekoliko mjeseci,a jedini stalni član od prvog dana New deala je naša Jasna Bilušić. Pjesme, tj. repertoar koji njegujemo su jazz i blues standardi, a u pripremi je i prva autorska stvar. Te su kompozicije snimljene na dva albuma: „Fifty ways“ i „Something old, something new, something borrowed, something… almost blue”. Zadnjih nekoliko mjeseci, otkad postoji ova postava, odradili smo nešto koncerata i nastupa, a najčešće nas možete čuti u nekim od zagrebačkih jazz klubova kojih, hvala bogu, ima sve više.
Postoje li dugoročni planovi New deala?
Idućih par mjeseci, osim u Križevcima, nastupamo i u Varaždinu te tijekom ljeta na Hvaru i Visu, a zasigurno će se raspored popuniti i pokojom svirkom u nekom od zagrebačkih jazz mjesta. Što se dugoročnosti tiče, osobno, trenutno pored posla, pisanja, aranžiranja i dva jazz projekta nemam previše vremena za razmišljanje o budućnosti. s tim da bih, naravno, volio snimiti solo jazz album. To je jedna sitnica o kojoj ću voditi računa kad za nju dođe vrijeme, a do tada moram još puno vježbati da bi zadovoljio kriterij kojem težim. Tu se nadam da bi mi moglo pomoći natjecanje Boris Papandopulo za koje se pripremam jer će iduće godine imati jazz kategoriju i koje bi možda moglo biti odskočna daska u jazz karijeri. Trenutno zbilja uživam u poslu kojim se bavim, jer je šarolik, nije dosadan. Volio bih kad bi takva dinamika potrajala.
Uza sav taj tempo, koliko često uspijevaš posjetiti Vinkovce, a koliko često Križevce?
Koliko obveze dopuste. Uglavnom su blagdani rezervirani za posjet Vinkovcima, a u Križevce dođem nekoliko puta godišnje, koliko stignem. Imam tu dosta prijatelja s kojima se redovito čujem i posjećujem ih te puno lijepih uspomena koje su se nakupile u te 4 godine mojeg boravka u Križevcima. Zato me dodatno raduje ovaj koncert, jer ću biti pred „svojom“ publikom.
Komentari su zatvoreni.