U Republici Hrvatskoj danas od ukupnog broja umrlih 27% umire od te teške i teško izlječive bolesti. Od raka u svijetu godišnje umire oko 5 milijuna ljudi, a taj broj je iz godine u godinu u porastu. Predviđanja obolijevanja i umiranja za buduća desetljeća su zabrinjavajuća. Očekuje se pad kardiovaskularnih bolesti (krvožilne bolesti) i porast malignih (zloćudnih) oboljenja na globalnoj razini, pa tako i u Republici Hrvatskoj.
Drugi je problem, vezan uz pojavnost raka i produljenje prosječnog trajanja ljudskog života. Ljudskoj civilizaciji trebalo je 3.900 godina da prosječni životni vijek poveća za 20 godina (s 30 na 50 godina). Isto tako, trajanje ljudskog života povećalo se u samo 100 godina 20. stoljeća za 30 godina (s 50 na 80 godina). Ako se trend ubrzanja starenja civilizacije nastavi, prosječno trajanje života za idućih sto godina moglo bi se znatno povećati (s 80 na 100 ili 120 godina).
Postavlja se pitanje, zašto je tako nagli porast trajanja prosječnog ljudskog vijeka počeo baš u 20. stoljeću i zašto mu ne naziremo kraj? Što to današnjem čovjeku omogućuje da tako dugo živi i kakve to veze ima s pojavnošću malignih bolesti? Početkom 20. stoljeća industrijska revolucija je u svome zamahu, a tehnološka revolucija započinje. Tada su strojevi zamijenili ljude i upravo je u tom vremenu došlo do produljenja životnog vijeka. Mi danas proizvodimo daleko manje unutarstanične energije nego naši preci, pa zbog toga, iako zvuči paradoksalno, vremenski dulje živimo.
Iz istog razloga više smo izloženi bolestima čija je pojavnost češća u starijoj životnoj dobi, a u te bolesti svakako spadaju i maligne. Okruženi sterilnim i toksičnim svijetom oko sebe, slabimo svoj imunološki sustav, jer ga nemamo s čime „uvježbati“, ili nam je, drugim riječima, oslabljena imunološka moć prepoznavanja. Naš je organizam stvoren za obranu od milijuna živih bića (virusa i bakterija), kojih više nema oko nas. Današnji čovjek je duže i jače izložen utjecaju kancerogena zbog produljenja trajanja životnog vijeka, kao i zbog sveprisutnosti tih toksičnih spojeva u njegovom okolišu (hrana, zrak, voda, odjeća i obuća).
Rak je jedina bolest koju organizam ne prepoznaje i od koje se ne brani
Čak naprotiv, cijeli organizam pomaže promijenjenim (oboljelim) stanicama da opstanu, pa i po cijenu vlastitog opstanka. Rak je jedina bolest gdje organizam vlastite energetske resurse koristi do krajnjih granica, samo zato da bi održao na životu genski i energetski oštećene stanice. Taj proces prikazan je na Shemi 8. gdje vidimo seljenje energije od zdravih prema malignim stanicama, uz silni gubitak, što u konačnici uzrokuje bujanje malignih klonova unutar nekog tumora i kaheksiju zdravog dijela organizma.
Na shemi 8a prikazana je najjača pokretačka sila maligniteta, zbog koje se stanica mora podijeliti i to činiti neprestano. Možemo reći da je stanični hipoenergizam („energija koja nedostaje“) glavno obilježje baš svake maligne stanice.
Postavlja se pitanje: Zašto organizam to čini? Zašto srlja u vlastito samouništenje i „radi“ u korist novog oblika života, koji se razvio u njegovom tijelu iz njegovih stanica, prilikom obnove milijuna stanica, u procesu, u kojem potrošene stanice zamjenjuju nove? Odgovor je vrlo jednostavan i pri tome zastrašujući: naš organizam ne prepoznaje opasnost nastalu u činjenici da su stvorene potpuno nove stanice, preciznije rečeno, različiti klonovi tumorskih stanica koje se dijele drugačije od zdravih stanica i stvaraju energiju na drugačiji način.
Maligne stanice su energetski paraziti vlastitog organizma. One se uspiju „prošuljati“ kroz naš imunološki sustav prepoznavanja oponašajući zdrave stanice. Isto tako maligne stanice uspijevaju prevariti naš mozak, šaljući mu, preko relejnih tkivnih histiocita, signale gladi. Ta dva oponašajuća procesa kojima se služe maligne stanice („zdrave“ i „gladne“ stanice, a u stvarnosti genski i energetski promijenjene stanice) ključni su za nastanak raka.
Stanice našeg tijela imaju različit vijek trajanja: neke tek nekoliko dana, neke nekoliko mjeseci, a neke traju cijeli život. Naročito je rizična duga izloženost kancerogenim udarima jedne stanične generacije, pri čemu dolazi do nasljednih genskih mutacija, koje se prenose na iduće stanične klonove.
Drugi rizični čimbenik je usporena proizvodnja unutarstanične energije, koja dovodi posljedično do kroničnog staničnog hipoenergizma, što je direktna posljedica tzv. sjedilačkog načina života. Treći rizični čimbenik su virusi i ionska zračenja, kao promotori maligne preobrazbe njima izloženih stanica. Postavlja se pitanje: kako se u današnje vrijeme obraniti od raka? Koja su to pravila primarne prevencije, koja bi nam ulijevala kakvu-takvu sigurnost da nećemo oboljeti?
Prvo je pravilo napraviti vlastiti odmak od svih rizičnih čimbenika i poznatih kancerogena (npr. prestati pušiti odmah i sada).
Drugo je pravilo energetski ojačati vlastiti organizam putem kretanja i pravilne prehrane za odgovarajući energetski metabolizam u našim stanicama (prije svega za MEP).
Treće je pravilo dosezanje niske upalne razine u organizmu i visoke razine imunološkog prepoznavanja. Svatko tko u svome životu slijedi ova pravila primarne prevencije ima jaka „oružja“ za obranu. Naravno, u to se mora čvrsto vjerovati, jer tada parazitizam i „onomatopeja“ malignih stanica, spomenuta ranije u tekstu, gube svoju moć.
Nacionalni programi ranog otkrivanja raka:
Na kraju treba spomenuti i sekundarnu prevenciju ili rano otkrivanje oboljelih od malignih bolesti. U Republici Hrvatskoj danas se provode 3 nacionalna programa ranog otkrivanja raka (rak dojke i grlića maternice kod žena i rak debelog crijeva kod žena i muškaraca) i zahvaljujući tim programima otkriveno je i izliječeno više od 3.500 oboljelih žena i muškaraca. Važan je samo jedan mali korak, odazvati se na poziv za pregled. I na kraju, svaki čovjek u sebi nosi lijek, moramo samo biti svjesni da ga imamo i dovoljno hrabri da ga upotrijebimo. Taj lijek je, začudo, ponekad samo čvrsta odluka da nešto učinimo i jaka vjera u ono što činimo.
(Preuzeto iz časopisa “Nova nada” Zavoda za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije)
E,da…! I sama se svakodnevno od 2012. borim sa rakom koštane srži.
Moje iskustvo je: tjekom života proživljavamo stresove manjeg ili jačeg inteziteta. Kad takvih, krucijalnih- životnih imamo 5-6. jednostavno organizm pukne, tamo gdje ste najtanji, nastane kriva dojava i nažalost autoimuna bolest, a takvih je danas ponajviše.
Utješno je: što onda uočavamo, kako nas “ispiru”, što trebamo i što moramo, a zaprovo je svaki novi dan “poklonjeno” vrijeme.
Trbamo ga živjeti najbolje što znamo i možemo, bez prevelikih zahtjeva- očekivanja, i od sebe i od drugih. Ma, zapravo najprije očekivanja od sebe, jer kad to prepoznamo, onda nam je lakše prihvatiti i druge i sve oko sebe. Jer: Svatko u svakom trenutku radi “najbolje što može”. To je jedno prekrasno saznanje, koje nas omekšava, razvija sućut, dobrotu i čini nas boljim ljudima.
Zapravo “drvimo” oko minornih problema, a život zna biti itekako težak.
I, sveg proživljenog: moj naklon i duboko poštovanje doktorima i svem medicinskom osoblju, na svakodnevnom mukotrpnom radu- zalaganju, koje i jest većinom u tišini?!
Uvjek sam “žalosna” kad čujem vrtoglave cifre koje se vrte u športu, pogotovo nogometu. Mislim da je to postalo u najmanju ruku “nakaradno”. Umjesto da se tim novcima nagrade medicinari, istraživači, književnici, glazbenici, redatelji glumci i svi oni koji ovaj Svijet čine boljm mjestom za život.
Stalno smo NA PUTU, pa će se (duboko se nadam), sve hedonističko, polako mijenjati.
Pa, naka nam je sa srećom!