Posve je normalno i za svaku pohvalu što se roditelji osjećaju odgovornim za zdravlje svoje djece, međutim moramo upozoriti na neke činjenice za koje kao laici ne znaju, a možda su uz to iz medija usvojili neke krive informacije odaslane od osoba kojima cijepljenje nije primarna djelatnost.
Neosporna je činjenica da je cijepljenje jedno od najmoćnijih ako ne i najmoćnija intervencija-sredstvo u medicini koju čovječanstvo poznaje. Tome u prilog govori činjenica da se broj oboljelih od nekih zaraznih bolesti od uvođenja cijepljenja toliko smanjio da smo na njih gotovo zaboravili. Tako se obolijevanje od teških bolesti koje su ponekad završavale i smrću, kao što su dječja paraliza, difterija, tetanus, ospice, rubeola, mumps, hripavac, dakle sve koje su uključene u obvezni program cijepljenja, nakon uvođenja cijepljenja toliko smanjilo da na njih i ne pomišljamo. Velike boginje su primjer bolesti koja je eliminirana cijepljenjem, dakle trenutno u svijetu od nje ne boluje niti jedna osoba. Radi se o potencijalno smrtonosnoj bolesti od koje je u prošlosti umirao veliki broj ljudi. To se ne može tvrditi za nijednu drugu bolest koju poznaje čovječanstvo, naime da je čovjek svojom intervencijom postigao eliminaciju odnosno nestanak neke bolesti.
Sljedeća činjenica na koju laici često zaboravljaju je pojam kolektivnog imuniteta. On govori da ako je veliki broj osoba u jednoj sredini cijepljen protiv neke zarazne bolesti, tada se u njoj stvaraju uvjeti koji onemogućuju uzročniku te bolesti da se dalje širi. Time se zarazi stvara neprobojan bedem, pa se time štiti i ona osoba koja je ostala kojim slučajem necijepljena (propustom ili zbog kontraindikacije). Tako se kod nekih bolesti zahtijeva procijepljenost od najmanje 90%, a kod nekih čak 95%. Ukoliko se ti postotci ne poštuju, u pravilu se ta bolest pojavljuje. Iz toga je vidljivo da odluka o cijepljenju nije samo na pojedincu već je i društvena obaveza jer svojim procjepljivanjem štitimo svoju okolinu. To se najbolje vidi iz epidemija koje izbijaju u relativno razvijenim sredinama u društvenih grupa koje iz vjerskih razloga ili neznanja (npr. Romi) odbijaju cijepljenja, pa imamo „otoke“ oboljelih (neprocijepljenih) u velikoj većini zdravih (procijepljenih). Naravno da se zakonodavac zato pobrinuo da na neki način prisili neodgovorne na cijepljenje, i kod nas je zato cijepljenje zakonska obaveza. U nekim drugim zemljama nije, što u biti ništa ne mijenja na stvari, jer dijete ne možete upisati u vrtić ili školu ako nije procijepljeno. Isto tako neke zemlje zahtijevaju podatke o procijepljenosti kod ulaska u zemlju, te se na taj način štite od unošenja bolesti (npr. SAD).
I konačno zadnja činjenica koja je isto tako bitna su nuspojave. Svaki lijek i svako cjepivo prije nego se počne masovno koristiti prolazi tkz. pretklinička istraživanja, najprije na životinjama, pa onda klinička, prvo na zdravim pojedincima, pa onda lijek i na bolesnim osobama. Tijekom tih ispitivanja sve osobe koje su u njih uključene su s time upoznate i ništa se ne radi tajno. Ako se tijekom tih ispitivanja ne uoče ozbiljnije nuspojave, lijek ili cjepivo ulaze u masovnu uporabu. Naravno da se i kod masovne uporabe cjepivo i dalje prati i to zato što se neke nuspojave javljaju vrlo rijetko. Ako se neka nuspojava javlja s učestalošću 1 : 1 000 000, jasno da je potrebno procijepiti vrlo velik broj osoba da bismo takovu nuspojavu uočili. Zato i postoji prijavljivanje nuspojava od strane svih cjepitelja. Posve je sigurno da kada bi takove nuspojave bile uočene i učestale te kada bi šteta od cijepljenja bila veća od koristi, cjepivo bi momentalno bilo povučeno iz uporabe. Upravo ovaj trenutak je i najvažniji pri odluci „Za cijepljenje“ jer je odnos koristi naspram štete pri sadašnjim cjepivima obveznog programa cijepljenja, uvelike na strani koristi.
Kontraindikacije za cijepljenje protiv pojedinih zaraznih bolesti utvrđuje liječnik koji obavlja, odnosno u čijem se prisustvu obavlja cijepljenje, pregledom osoba koje podliježu obveznom cijepljenju. Kontraindikacije za cijepljenje pojedinih osoba protiv određenih zaraznih bolesti mogu biti trajne ili privremene. Ako postoje privremene kontraindikacije (npr. akutna bolest, febrilna bolest, trudnoća), liječnik koji utvrdi te kontraindikacije odredit će mjesto i vrijeme naknadnog cijepljenja dotične osobe, a ako postoje trajne kontraindikacije (npr. preosjetljivost na sastojke cjepiva, teška nepoželjna reakcija na prethodnu dozu cjepiva), liječnik je dužan o tome izdati potvrdu. Kontraindikacije za cijepljenje pojedine osobe protiv određene zarazne bolesti mogu biti opće i posebne.
Opće kontraindikacije za sve imunizacije su:
1. akutne bolesti
2. febrilna stanja
3. preosjetljivost na sastojke cjepiva
4. teže nepoželjne reakcije pri prethodnoj dozi cjepiva, a za živa atenuirana virusna cjepiva još i:
5. stanje oslabljene imunosti
6. trudnoća
Posebne kontraindikacije su:
1. Za BCG: oštećenje staničnog imuniteta zbog HIV infekcije
2. Za pertussis: evolutivne bolesti središnjeg živčanog sustava (nekontrolirana epilepsija, infantilni spazmi, progresivna encefalopatija).
Na žalost, ako roditelj/staratelj maloljetnog djeteta koje nema medicinsku kontraindikaciju za cijepljenje, nakon što liječnik objasni koristi i potencijalne rizike od cijepljenja te objasni da se odbijanjem cijepljenja ugrožava zdravlje djeteta, ustraje u odluci da ne dozvoli cijepljenje djeteta, liječnik koji je obvezan cijepiti dijete dužan je zatražiti od roditelja/staratelja da potpiše izjavu o odbijanju cijepljenja. Jedan primjerak potpisane izjave trajno ostaje u zdravstvenom kartonu djeteta, a jedan primjerak liječnik šalje u Ministarstvo zdravlja, Upravi za sanitarnu inspekciju. Prije potpisivanja izjave o odbijanju, roditelju/staratelju se mora pružiti potrebne informacije o cijepljenju i po potrebi uputiti roditelja nadležnom epidemiologu radi dodatnog informiranja te upoznati roditelja/staratelja sa zakonskom obvezom i postojećim kaznenim odredbama u slučaju odbijanja cijepljenja.
I na kraju treba reći da sve intervencije koje poduzima čovjek imaju svoje dobre i loše strane. Dakle, nema niti jedne koja bi bila idealna i bez sumnji da možda ne radimo i nešto krivo. U tome smislu, cijepljenje je jedna od zadnjih intervencija u čiju bi ispravnost trebali sumnjati jer se provodi već preko 200 godina i u tome se periodu dokazala kao jedna od najuspješnijih ako ne i najuspješnija. (Zavod za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije)
Komentari su zatvoreni.