Interes čovjeka za noćnim nebom postoji od kad je i civilizacije, pa tako i najstarija prirodna znanost, astronomija, vuče svoje korijene par tisuća godina prije naše ere kad je svećenstvo na vrhovima hramova drevnih civilizacija Mezopotamije i Egipta proučavalo noćno nebo vrijedno bilježeći svaku pojavu na njem. Treba razumjeti da je svrha takvih pothvata bila isprepletena između tumačenja volje bogova i proricanja budućnosti, sastavljanja kalendara kako bi se što bolje organiziralo društvo, ali i iskonske radoznalosti koje tajne skriva nebo. Razvoj astronomije značio je i razvoj metoda, a to je ponajprije bila geometrija i aritmetika, tek onda instrumentarija. Tadašnje znanje o nebu baziralo se na tome da postoje zvijezde stajačice koje su dio nepromjenjive nebeske sfere i sedam zvijezda lutalica (grč. planetes) iliti kako danas zovemo sedam klasičnih planeta antike: Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn. Tih sedam veličanstvenih imali su centralnu ulogu u mitologijama diljem svijeta, a danas tim vjerovanjima dugujemo i što imamo sedam dana u tjednu. U nekim jezicima čak su i imena tih dana zadržala nazive pripadajućih planeta, npr. francuski: lundi (Mjesec), mardi (Mars), mercredi (Merkur), jeudi (Jupiter), vendredi (Venera) ili engleski: Sunday (Sunce), Saturday (Saturn).
Cijeli osvrt Križevčanina Andreja Dundovića, doktoranda fizike na Sveučilištu u Hamburgu s interesom za teorijsku astrofiziku i kozmologiju, pročitajte na stranicama Bug Online. Dundović je član međunarodne kolaboracije Pierre Auger Observatory koja se bavi detekcijom visokoenergetskih kozmičkih zraka koristeći opservatorij u Argentini podno Anda.
Komentari su zatvoreni.