Povodom Dana grada Križevaca, umirovljeni voditelj nogometne škole, Antun Tina Bednaić (od SDP-HNS-HSU i HSS) predložen je za nagradu za životno djelo. Kandidatura je prošla za to predviđenu proceduru pa se očekivalo da će vrli nam vijećnici, na sjednici Gradskog vijeća 12. o.m., podići žuljevite ruke i obaviti formalnost. Međutim, umjesto dva prsta, oni su pokazali lakat i većinom glasova odbili prijedlog za koji su tijekom procedure davali suglasnost. Sitne duše lokalnih fiškala i trgovaca tako su se razotkrili u svom svome jadu, svojoj nedosljednosti, pokvarenosti, ne usudivši se nijednom riječju javnosti (ni gospodinu Bednaiću) obrazložiti svoju odluku.
Antun Bednaić je kao igrač i trener, svih uzrasta, od pionira do seniora, u lokalnom nogometnom klubu, proveo preko 50 godina. Više nego neki vijećnici imaju godina, ali im to nije zasmetalo da si daju slobodu da mu “sude” i presude. Kako svi mi znamo tko čini tu družinu koja u gradskom društveno-političkom brlogu uzima, kuha, dijeli i novac i priznanja, odluka i neprincipijelnost i ne iznenađuju (mada vrijeđaju) pa za njihovim priznanjem gospodin Bednaić i ne treba previše žaliti. Što će vrijednom, samozatajnom čovjeku priznanje lokalnih protuha i ulizica, koji su za sitni honorar spremni glasati kako im se zapovijeda, a ne kako bi poštenje, savjest i fernesa nalagali.
Rad u sportu, s djecom posebno, vrlo je zahtjevan i odgovoran posao. Podrazumijeva pedagoški rad, sportsku edukaciju, psihologiju, brigu o zdravlju i školi. Onima (pretencioznim kulturnjacima) koji to ne znaju, koji se naježe na sam spomen sporta i sportaša, pokušavao sam to predočiti kao držanje upravo kuhanog jaja u ruci, kad ga zbog vreline prebacujete iz jedne u drugu ruku, ali vas dlanovi ipak peku i žare. Onim kojima ni taj prikaz nije bio jasan, rekao bih da je rad s mladim uzrastima u sportu kao kuhanje istog tog jajeta, i bez obzira na “propisane tri minute”, nikada ne znaš u kom trenu jaje “umeko” postaje jaje “utvrdo”.
Dakle, svatko tko pomisli da je sportski trening (bez obzira o kojem sportu govorimo) bacanje lopte-igrajte, ili evo vam krug-trčite; grdno se vara. Takvima, ako imaju djecu, kažem: Pogledaj dom svoj, anđele.
Gospodin Bednaić se s takvim problemima hrvao ustrajno, svakodnevno, bez obzira na to da li je pržilo sunce, padala kiša, da li je na travnjaku gradske ledine bilo blato, ili se njemu i djeci o kojoj je brinuo inje smrzavalo na trepavicama.
Četrdeset godina po sat, dva, tri ili pet, najprije uz posao u Čeliku, a kasnije kao zaposlenik u klubu, provodio je s djecom. Pratio ih je u ambiciji, edukaciji, sazrijevanju, školovanju. Ta dva sata djeca nisi bila prepuštena sebi i ulici. Bili su zbrinuti, nisu bili u gostioni, nisu pili, nisu se drogirali, nisu iz obijesti ili dosade devastirali grad. Bavili su se sportom.
I zanemarimo sada ostvarene i neostvarene ambicije (i one roditeljske), zaboravimo lige, ne brojimo pobjede i poraze, ne gledamo mjesta na tablicama, ne brojimo golove. Bez obzira na osobne afinitete, priznanja, negiranja, trenerove vrline i mane, ostaje činjenica da je Antun Tina Bednaić 50 godina svog života ugradio u odgoj i VAŠE djece, gospodo.
I sada, kad je bila prigoda da se jednom, zapravo simboličnom gestom, u ime građana i generacija koje su prošle kroz klub, zahvalite čovjeku, vi “časni” vijećnici Grada Križevaca po tko zna koju puta pokazujete da politika i političari nemaju savjesti ni onoliko koliko im je crno pod noktima. Da je Antun Tina Bednaić 50 godina, stotine (tisuće) dječaka čekao na vratima stadiona i jednom im dnevno samo rekao “Dobar dan” i “Doviđenja”, učinio bi više nego što ste i što ćete ikada svi vi vijećnici učiniti zajedno.
Pero, svaka čast na komentaru. Mislim da je time sve rečeno, u kojem to gradu živimo.
Prije nekog vremena je ta ista ekipa predložila Antu Starčevića za nagradu za životno dijelo “Faust Vrančić”, koji je nagradu na kraju i dobio, a mi koji smo svorili jednu od najboljih radioamaterskih organizacija u Hrvatskoj, najbolje znamo tko je Ante Starčević, čovjek koji je
uništio Radio-klub “Križevci” i rastjerao sve oko sebe.
Tekst koji ste napisali je fenomenalan i slažem se sa svakom Vašom rečenicom.
Moj komentar je sljedeći: Ma što ti koji su trebali dignuti ruke za navedenog gospodina znaju? Ništa. Njima su bitne njihove stolice, njihove stranke, a ne mali ljudi velikoga srca i velikoga entuziazma. Može biti da je gospodina predložio neko drugi, ali drugačije obojen, da bi to prošlo bez problema.Žalosno, ali istinito. SRAMOTA OVOGA GRADA.
O vijecnicima ne treba trositi rijeci,autor teksta rekao je sve.Stetan sam i ponosan sto sam djetinjstvo i mladost proveo uz takvog sportasa,pedagoga i covijeka.
Davor Miric
Pero, svaka ti je na mjestu. Pošteno si predstavio Tinu i njegov samoprijegoran trenerski trud, muku i ljubav za sport i odrastanje stotina dječaka koji nisu završili na ulici,iako ih je možda i sam pokupio s ulice. Žao mi je da kao novinar nisam o njemu više pisao i govorio kao treneru osim kao o vrsnom igraču možda zato što smo skupa odrasli u bivšoj Supilovoj/Svetokriškoj ulici u blizini igrališta. Nagrade rijetko dolaze u prave ruke i slavodobitnici se brzo zaborave. Pravi se , čestiti i samozatajni ljudi ne zaboravljaju. Kao ni oni koji o sebi imaju visoko mišljenje samo zato što im je savjest u palcu poput starorimskim imperatorima !