Mladi umjetnik Nikola Turkalj (23), bivši učenik Gimnazije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga Križevci nakon koje je završio građevinski fakultet, izdao je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom „Menuet za svijet“. Zbirka sadržava 80-tak pjesama socijalnih, pejzažnih i intimnih tema. Dočarava nam svoj doživljaj svijeta u kojem živi, svijet djetinjstva, prijateljstva i istinske ljubavi. Svaki se čitatelj zasigurno može poistovjetiti s Nikolinim stihovima i prepoznati slike vlastitog djetinjstva, sjećanje na njega. Ljubav mu je najveća inspiracija, a kroz cijelu zbirku, pjesnik traga za toplim ljudskim osobinama i temeljnim vrijednostima života.
Pitali smo ga nekoliko pitanja, evo što nam je na vrlo zanimljiv način odgovorio:
Nikola, za početak, možeš li nam reći nešto najosnovnije o sebi, budući da si široj javnosti vjerojatno poprilično i anoniman, što se tiče trenutnog stvaralaštva?
Poprilično anoniman, 24. godine… tek ili već, ne znam procijeniti. Završio sam građevinski fakultet, radim u Radniku u Križevcima kao voditelj tima ugovaranja i kalkulacija. U slobodno vrijeme kojeg je sve manje pišem pjesme i roman, čuvam svog sina i igram PES sa kumom. Sve u svemu teška vremena…
Kakvi su bili tvoji počeci u književnom stvaralaštvu? Otkad pišeš poeziju? Sjećaš li se svojih prvih stihova?
Moji počeci u književnom stvaralaštvu ne sežu u daleku prošlost kao neki Spielbergov SF film. Bila je to 1998. godina kada sam napisao svoj prvi stih. Naravno da ga se sjećam, išao je: „Okrenut ću naglavačke ovaj stol, ako Nijemci opet zabiju gol!“ –vezan za utakmicu između Njemačke i Saudijske Arabije na Svjetskom prvenstvu u kojoj su Nijemci zabili ni ne sjećam se koliko golova, ali bilo ih je kao jedinica u ispitu iz latinskog jezika.
Nego, da se vratimo temi, poeziju pišem još od svoje rane mladosti, no intenzivnije u zadnjih par godina frustriran načinom života, sociološkim i društvenim pitanjima, izgubljenom apatijom između ljudi, manjkom čovječnosti i da ne nabrajam dalje… No, ima tu i još toliko humorističnih pjesama koje ismijavaju situacije u kojima se svakodnevno nađemo, ali te nisu našle put u ovu zbirku jer bi kvarile koncepciju onoga što sam htio reći.
Koji su ti književni i umjetnički uzori (glazbeni, filmski…), odnosno, tko si, u smislu: od kojih si utjecaja stvoren?
Moram priznati da sam svestran čovjek u smislu da ću poslušati rane glazbene žanrove i čitati knjige prema naslovu, a ne prema tome tko je istu napisao. No, ako pogledam malo dublje izdvojit ću neke od genijalaca koji su moja inspiracija u svemu što radim: Dante Alighieri, Antonio Gaudi, Đorđe Balašević, Jimmy Hendrix, Noah Gundersen, Emile Zola, Piet Mondrian, Walt Whitman, Beethoven i naravno neizostavni Marko Perković Thompson.
Čime se u životu još baviš, osim pisanjem?
Rekao bih da se bavim životom, da… to je dobar opis. Mislim, teško je reći: crtam, pišem, čuvam dijete, pišem pjesme, radim, projektiram i sviram… jer onda to treba i objasniti (Vječno pitanje: „A kad to sve stigneš?“). Ali taj opis je preširok, nekako se čini predug kao onaj most na okretištu „na Savi“ pa ne znaš više dal si pošao ili došao. Zato… jednostavno, bavim se životom. Volim i živim. Dosta je…
Kako si došao na ideju za naslov zbirke „Menuet za svijet“ (koji je ujedno i naslov jedne od pjesama), zašto si odabrao baš njega, ima li neko posebno značenje?
Sve što napišem i sve što je sastavni dio zbirke ima posebno značenje. Značenje te pjesme je na čitateljima da procjene, dok sam naslov odabrao upravo radi svega onoga malo prije navedenog što me „muči“ kroz život, a koji se savršeno poklopio s mojom vizijom naslovnice koja je ispala baš onako kako je zamišljeno. Na tome puno hvala mojoj sestri Ivani Emili i bratu Josipu.
Zašto si podijelio zbirku u pet ciklusa? Koja značajka povezuje pjesme u četvrtom ciklusu „Samo u snovima“?
Zbirka je podijeljena u pet ciklusa kako bi se različitim motivima, temama i stilom doprinijelo nekoj dinamici kod čitatelja s jedne strane, a zajedničkim motivom koji se proteže…onako jedva vidljivo…kroz sve pjesme s druge strane.
Četvrti ciklus je najopsežniji ciklus jer obuhvaća pjesme iz desetogodišnjeg opusa. Dakle, tu ima pjesama i s početka stvaralaštva, pa sve do pjesama koje su nastale prije relativno kratkog vremena. A s druge strane, poveznica među pjesmama je onaj efekt u kojem za svaku od priča koju nosi određena pjesma možeš reći da je iz života, a možeš reći i da je iz snova. Prosudba je na čitatelju…
Pjesma „Otkucaji gdje dvoje se nalazi“, koju si posvetio svom nerođenom sinu, posebno me dotaknula, a vjerujem i ostale čitatelje. Je li upravo ljubav tvoja najveća inspiracija, ljubav prema ženi, djetetu, obitelji, prijateljima, životu općenito…?
Ljubav je, dakako, moja najveća inspiracija. Moja žena Ana i sad već rođeni sin Nik su mi sve u životu. Neki ljudi žive od obitelji, a neki žive za obitelj. Ja sam od ovih drugih… i onda nekad ne mogu biti kraj njih pa mi nedostaju. A kako bi rekao moj lik iz (još neobjavljenog) romana:
„Kažu da, kada ti nedostaje neka osoba i ta osoba osjeća da joj ti nedostaješ. I da je to točno samo ako su iskrene emocije u pitanju… Kažu, to je smisao života… Nedostajanje.
Ja eto, baš ne volim kada si nedostajemo. Zaslužila je da me ima kraj sebe zauvijek, a i trpimo se dovoljno dugo.
Da, trpimo. To je ljubav.
Ja trpim ostale, ona trpi mene i tako unedogled.
Eto, nekako ipak, uvijek se nađemo u tom nedostajanju pa si dostajemo više kad smo jedno kraj drugog.
Al može, takvo dostajanje joj pristaje…“
Svakako tu su i moji dragi prijatelji, obitelj, moj kum Igor koji mi je kao brat… ma oprosti, izbaci kao jer bi to bila laž… točno je onako kako rekoh u pjesmi… moj brat iz druge provanse… bez kao. Eto, i opet počinjem „pisati“ romane odgovorima. Pomalo… to ostavljamo za drugi put.
Možda je rano za pitati, ali kako je književna kritika prihvatila tvoj prvijenac?
Ako je suditi prema reakcijama koje su upućene direktno meni, fantastično. No ima naravno i onih koji nisu u ravnoteži s mojim prvijencem. No kao subotnji pijanac, doći će i oni do ravnoteže jednu nedjelju, ne brinem ja. Kritika nije ono što me muči, već potiče. Još nisam dobio niti jednu, ali im se veselim, to bi značilo da je sigurno knjiga pročitana. Jer ima i onih danguba koji pročitaju jednu pjesmu pa sude o cijeloj zbirci, to ne volim…
Što bi želio poručiti svojim čitateljima, koju poruku šalju tvoji stihovi?
Poručio bih im da sigurno neće uzalud izgubiti vrijeme koje će odvojiti da pročitaju zbirku.
Zapamtite, što više čitate, to bolji ljudi postajete!
A što se tiče poruka, to su poruke ljubavi i čovječnosti. Mislim da je to dovoljno…
Kakvi su ti daljnji planovi – je li to bila once-in-a-lifetime knjiga ili imaš punu ladicu rukopisa, s obzirom da na kraju knjige metaforički spominješ naše križevačke perone, smjerove, odnosno svoju tek „prvu stanicu“?
Naravno da ne, moje ladice su prepune rukopisa, ova zbirka sadrži osamdesetak pjesama i to su one probrane kojima sam htio prenijeti jednu poruku koju sam, nadam se, i uspio. Sve ostalo će se naći u nekim budućim zbirkama, kao i pjesme koje pišem trenutno. No moj fokus je sada na izdavanju romana koji planiram izdati do kraja godine, isti je stigao do zadnjeg poglavlja, što bi značilo nema još mnogo pisanja. Ali kasnije dolazi pravi posao oko lekture, korekture, još jednom čitanja svega, itd.. A i ne želim ništa požurivati, perfekcionist sam, nek’ traje i duže, ali da ispadne onako kako sam zamislio.
I za kraj, želiš li nam nešto reći o sebi čega se nismo dotakli u ovom intervjuu? Tko ti pomaže u radu, na koga se oslanjaš?
Što o sebi više reći, ne volim to, vrijeme sve ionako kaže o svakome, pa će tako i o meni.
Ali za kraj, želio bih zahvaliti na potpori i razumijevanju mojoj ženi koja je kao onaj mudrac koji u svakom trenutku ima pravu rečenicu kojom te usmjeri na ono što u tom trenutku tražiš… samo, ona nema bradu kao ti mudraci… ali eto, ni ne treba joj… očito…
Svojim nas je odgovorima Nikola oduševio, još jednom otvorio srce, pokazao iskrenost, doživljaje svijeta oko sebe, ali i svoju vedrinu. Veselimo se njegovom daljnjem uspjehu i želimo mu puno sreće!
A vi, dragi čitatelji, izvucite poruku iz Nikolinih stihova i tražite sreću u malim stvarima, jer ona se tamo i nalazi.
Za kraj, ono najbitnije, Nikoline riječi koje možemo pročitati u pogovoru zbirke su: „… budite i ostanite… ljudi…“
Komentari su zatvoreni.