Kao da smo jedva čekali još jednom udariti Babića u nos, poslati Metličića odakle je došao i Losertu reći da nije normalan što mijenja vratare. A onda se dogodi polufinale Svjetskoga prvenstva.
Bila je to rukometna poslastica. Drama do posljednjih sekunda. Sve ono najljepše što nosi rukomet. Izvrsna Španjolska sa sjajnom ekipom morala je zapljeskati moćnijoj Hrvatskoj. Ovaj put samo jedan pogodak razlike bio je dovoljan za ulazak u polufinale.
Svaka utakmica donosi svoje junake, a ako nekoga treba izdvojiti to je ovoga puta Marko Mamić. Toliko osporavan igrač napokon je zatvorio usta kritičarima onako kako najbolje zna, zabivši devet komada favoriziranoj Španjolskoj.
Nismo mi Danska, nismo ni Španjolska, a bome niti Njemačka koje imaju na tisuće rukometaša. Nismo jedna od država koje imaju fantastičan sustav koji je u funkciji rukometa. Drago mi je da nismo – sve te velike reprezentacije u ovim trenucima pakiraju kofere. Mi smo mala Hrvatska koja mora željeti više, raditi više, gristi više i biti jedinstvena da bi dolazila do postolja.
Ono što me ljuti i frustrira je s kojom dozom pljuvačke se nastupa prema našoj reprezentaciji. Ista je to reprezentacija koja nam je donijela toliko radosti, veselja i na kraju zavidan broj medalja. Bilo bi Duvnjaku lakše da je otišao na Maldive mjesec dana. On to nije učinio. Ostao je s reprezentacijom, ozljeđen podmetnuo još jednom leđa i dao zadnji atom snage za svoju reprezentaciju.
Nemamo ni Landina, nemamo ni Vargasa, nemamo ni Wolffa. I bolje da ih nemamo – oni sada putuju doma. Mala Hrvatska ide u Pariz.
Imamo svoje golmane koji su među najlošijima na prvenstvu, ali su nama najbolji. Ginu za svakom loptom i žive za svaku obranu. Za mene su najbolji na svijetu i kad obrane jednu i kad obrane petnaest lopti.
Velika je stvar biti u vrhu toliki niz godina. Imali smo mi svoje krize, događali su se i nama lošiji turniri, ali smo uvijek ostavljali srce na terenu. I boli kad čujem toliko ironije i omalovažavanja za reprezentaciju koja je ponovo u završnici velikoga natjecanja. Što bi samo Šveđani dali da imaju upola toliko medalja proteklih petnaest godina?
Koliko god se pokušavali rugati Babiću, on je perfektno vodio utakmicu. Taktički smo slomili Španjolce. Obrana je maksimalno zatvorila sredinu, preuzela rizik s krilima i to se na kraju i isplatilo. Sve drugo je manje bitno.
Kada se cijeli daješ, uz kvalitetu koju imaš, rezultat ne može izostati.
A za sve ostalo tu je hrvatski rukomet!
Komentari su zatvoreni.