Hamburg: od Veddela do Wedela (I. dio)

“Hamburg: od Veddela do Wedela” naslov je putopisa u više nastavaka o Hamburgu (Njemačka) u kojem autor živi i radi već dvije godine. Veddel i Wedel nazivi su gradskih okruga na dijametralno suprotnim krajevima grada što je autor naučio na vlastitoj koži zaboravivši da se “V” na njemačkom čita kao “F”, pa je umjesto u Veddelu završio u Wedelu.

Na samom sjeveru Njemačke, stotinjak kilometara od blatnih plićaka Sjevernoga mora, na obalama Elbe ili Labe, kako tko tu jednu od najvećih Europskih rijeka voli zvati, smjestio se Hamburg. Hamburg može impresionirati cijelim nizom statističkih podataka i interesantne trivije: drugi najveći njemački grad nakon Berlina, po nekim kriterijima i najbogatiji grad Njemačke, isprepleten s više kanala i mostova nego Venecija i Amsterdam zajedno, druga najveća kontejnerska luka u Europi… takvi podaci mogu nagovijestiti da se radi o ogromnom, ekonomski moćnom gradu čiji BDP za više nego duplo premašuje BDP cijele Hrvatske, ali teško mogu opisati sam grad, dati odraz njegova duha i identiteta.

Nakon 1400 kilometara, odnosno petnaest sati od Zagreba, vlak se u konačnici zaustavlja na stanicama Hamburg Harburg, Hamburg Hauptbahnhof, Hamburg Dammtor i na zadnjoj za većinu vlakova koji su krenuli iz Münchena – Hamburg Altona. Put je to kroz nepreglednu luku, mnoštvo velikih hala i spremišta južnog dijela grada, da bi se prošlo par mostova južne i sjeverne Elbe, zatim kroz sam centar grada, uz Alster – jezero kojeg centar grada opkružuje. Sve to gotovo kao s namjerom da se putnika fascinira – da se grad pokaže u svoj raskoši već pri prvom susretu. Ta kratka turistička tura kroz grad, to polukružno putovanje od istoka preko sjevera do zapada grada, tako završava na Altoni – prije stotinjak godina još samostalnom gradu, a danas gradskoj četvrti, svojevrsnom alternativnom centru grada.

Nekoliko stotina metara od altonske željezničke stanice, naprosto je nužno prošetati do altonskog Balkona – vidikovca iznad Elbe, pogotovo ako se već i smračilo, što u ljetnom periodu nije lako pogoditi s obzirom da prave noći tada niti nema, tek dva-tri sata sutona. Pogled s Balkona na grad, na luku, na rijeku sa svjetlima veličanstvenih kontejnerskih brodova, divovskih kranova i stotine viljuškara koji danonoćno tovare ploveće mamutice, neće ostaviti dojam nekakvoga ulaštenoga, baroknoga grada, ali promatrač sigurno neće ostati ravnodušan. Tek toliko da se pojača taj prizor, usred luke, nalazi se i tri i pol kilometara dugačak i više od stotinu metara visok ovješni most Köhlbrand – dovoljno visok da ispod njega mogu proći oni najveći brodovi. Grad se sada već pokazao: rijeka, mostovi i luka – tri su pojma unutar kojih gradi svoj identitet.

Nedaleko od Altone, za one dužeg koraka 20 minuta hoda od Balkona prema centru grada, živi Reeperbahn. Reeperbahn bi se doslovno mogao prevesti kao put užadi jer tu su se proizvodili konopi, neizostavni dio brodske opreme, no kasnije je postao mjesto zabave i opuštanja za mornare nakon tjedana i mjeseci provedenih na brodu. Danas je Reeperbahn prerastao u poznati red light district: striptiz barovi, kockarnice, bordeli, pornografska kina, sex shopovi, (legalna) prostitucija, jedna crkva i policijska postaja u središtu, valjda da pripaze na moral i zakon… Ukratko središte noćnoga života grada. Upravo su ovdje Beatlesi započeli svoju karijeru ili kako je rekao John Lennon: “Možda smo rođeni u Liverpoolu, ali smo odrasli u Hamburgu.” Mnogo toga je u znaku Beatlesa, ali malo toga ostalo je autentično. Većina Reeperbahna postala je svojevrsni izlog gdje turisti dolaze fotografirati, posjetiti barove gdje su svirali Beatlesi, Nijemci u autobusima iz svih dijelova zemlje dolaze na noćni provod, organizacija momačkih i djevojačkih zabava tu je neizostavna, kao i večernji izlazak mladih i starih. Sve to odaje nekakav umjetan osjećaj mainstreama, proizvodne trake gdje se čovjek nakon radnog tjedna mora zabaviti da ispuni i taj aspekt života. Možda se tako neće činiti na prvi pogled, ali nakon otriježnjenja od početnog dojma, teško se to može ne uočiti. Reeperbahn više nije mjesto od kojeg prosjek licemjernog morala zazire, kojeg izbjegava, i ne zato što se prosjek promijenio, već zato što se ambijent mjesta promijenilo i postao prihvatljiv svima: sigurno je, relativno čisto, predvidivo, uz obavezna pravila i zabrane, bez ekscesa i nepoželjnih slojeva društva, uz pokoji džep iznimke. Stvari idu toliko daleko da ako izgubite novčanik ili mobitel, idući dan možete doći po njega u lokal u kojem ste ga ostavili ili će već netko trčati za vama da vam ga vrati. Ipak, nađe se između blještavih reklama i brzopraznećih bankomata, ili pak u nekoj sporednoj ulici, neugledan bar egzistencijalističkoga prizvuka koji može ispričati koju autentičnu priču. Primjer takvoga je transvestitski bar Monika, gdje će vas prvo, od nikud pozvan, ali revan Nijemac ispred ulaza upozoriti da žene unutra nisu baš žene i uputiti vas na drugi, popularniji bar s pravim ženama, ali umjetnim sisama. Ako se ipak uspijete probiti do samog bara uvjerljivi alanfordovski kontekst govorit će sam za sebe: u ponudi je samo jedna vrsta piva, ono lokalno, najjeftinije i vjerojatno najlošije – Astra, a cjelokupni inventar, uključujući zabavljačice i konobarice, nije promijenjen od šezdesetih. Tako jedna od priča kaže da je John Lennon ovdje završio u zagrljaju jedne drag queen… Sasvim vjerojatno. Par sto metara dalje, u jednom drugom baru također autentična interijera, unatoč raspjevanoj atmosferi jutarnjih sati i razbijenim flašama, izbrazdan šanker, tetoviran mornarskim motivima, mrtav-hladan nakratko prekida brisanje čaše da bi poslužio pivo. Taj kao da je vidio sve. U tim skrivenim rukavcima u koje se ne slijevaju rijeke ljudi preživio je stari duh Reeperbahna.

Subotnji izlazak, ako se izdržalo do svitanja, može se nastaviti u posjeti altonskom ribljem marketu (Altona Fischmarkt) koji je otvoren samo nedjeljom od ranih jutarnjih sati do prijepodneva. Sasvim prikladno. Osim svježe ribe, što morske, što riječne, tu se može naći voća, povrća za koje rječnik nije od neke pomoći, ali i slatkiša koje trgovci bacaju na prolaznike, pa razni kiosci gotove hrane. Za nas s Balkana ništa senzacionalno, rekli bi malo veseliji i opušteniji plac, odnosno buvljak, ali po njemačkim standardima, scena koja se rijetko viđa – njemački pravilnik kao da zaobilazi ovo mjesto u širokom luku. Tu se mogu isprobati i kupiti delicije raznih kultura – lučki grad ipak ima pristup robama raznim, a uz to više od 25% Hamburga čini ne-njemačko stanovništvo. Zaključak se nameće sam.

Altona i susjedni Sankt Pauli izrazito su žive, multikulturalne gradske četvrti koje su neizostavni dio identiteta grada i nešto po čemu većina Nijemaca asocira Hamburg kao svojeglavi, individualni grad koji prikosi njemačkim stereotipima. Tako je i simbol St. Paulija – lubanja s prekriženim kostima – česta grafika na odjeći ili u obliku tetovaža, a glavni baštinitelj tog simbola istoimeni je nogometni klub – drugoligaš trenutno na dnu ljestvice, ali zato s gorljivim navijačima. Definitivno posebno, gotovo pa nepojmljivo za hrvatsku sliku navijačkih skupina, ideološka je odrednica navijača St. Paulija koji su odreda radikalno lijevo – na stadionu se viore LGBT zastave duginih boja, izvikuju se antifašističke parole, bori se protiv komercijalizacije nogometa, a neonacisti u širokom luku izbjegavaju te ulice. Uz to promidžbeni plakati protuimigrantske, nacionalističke stranke Alternative für Deutschland (AfD) ne mogu preživjeti jedan dan na oglasnim površinama grada.

Dominantni lijevi svjetonazor Hamburga s epicentrom na Altoni i St. Pauliju ima dugu tradiciju s obzirom da je grad narastao na luci koja je baza radničke klase. U kontekstu te tradicije zanimljivo je spomenuti da se organizirano radništvo na čelu s Komunističkom partijom Njemačke sukobljavalo s Hitlerovim pristašama, nacional-socijalistima, što 1932. kulminira u uličnom sukobu poznatom pod nazivom Altonska krvava nedjelja gdje pogiba osamnaestoro ljudi za što su kasnije nacisti, kad su došli na vlast, optužili lokalne komuniste od kojih su četvorica i pogubljeni. U ponovljenom sudskom procesu 90-ih osuđeni su rehabilitirani. Međutim, te kontekste teško je naći u uobičajenom njemačkom povijesnom opusu jer današnji srednjostrujaški narativ, bilo liberalnog ili konzervativnog okusa, opravdano osuđuje nacizam, ali to radi “na suho” jer radi vlastite opstojnosti ne smije ulaziti u detalje i time otkrivati kritiku s lijeva koja je i dalje aktualna, a koja ide dalje od tzv. liberalnih vrijednosti. Bez ulaženja u kompleksne društvene međuodnose, zaključuje se kao da je nacizam pao iz vedra neba – stvar povijesnog slučaja kad je gotovo cijela nacija naprosto podivljala, ali sada je lekcija usvojena i to se ne može ponoviti. Ignoriranjem materijalne osnove društvenih kretanja teško se može naći sustavno objašnjenje takvih pojava, a onda se propušta uočiti obrazac koji se nagovješćuje i danas, pogotovo s jačanjem stranaka poput AfD-a.

Slična diskrepancija postoji u svojevrsnom nedostatku povijesnih referenci na pirate koji su očito ostavili traga na identitetu grada, npr. od tud već spomenuti simbol St. Paulija. Pirati koji su se skrivali u rukavcima Elbe i plićacima Sjevernoga mora predstavljali su stalni problem srednjovjekovnom Hamburgu i njegovoj trgovini. Tim više što neke reference otkrivaju da su uživali simpatije tadašnjeg puka. Najslavniji, djelomično i mitski, pirat i plaćenik bio je Klaus Störtebeker za kojeg su, nakon što su ga napokon uhvatili, organizirali javnu dekapitaciju. Priča kaže da je Störtebeker zatražio od gradonačelnika Hamburga da se oslobodi onoliko njegovih ljudi koliko on obezglavljen uspije proći pored njih prije nego se sruši. Obezglavljen, ustao je i uspio proći pokraj jedanaestero svojih ljudi, a prošao bi ih još i više da krvniku nisu dozlogrdili njegovi bezglavi napori dokrajčivši ga. Gradonačelnik u konačnici nije poštovao Störtebekerovu želju, pa su i ostali također pogubljeni. Priča dalje kaže da je gradski senat pitao krvnika nije li se umorio nakon tolikih dekapitacija, na što je krvnik odgovorio da nije i da bi mogao još obezglaviti cijeli senat – nakon te izjave i sam je bio pogubljen. Uz Störtebekera veže se još nekoliko legendi, ali ova s njegovim egzekucijom zasigurno je najprepričavanija. U muzeju povijesti grada Hamburga drži se lubanja za koju se vjeruje da je Störtebekerova, a prije nekoliko godina bila je i ukradena, vjerojatno od strane nekih poklonika, kasnije je opet nađena i vraćena u muzej, ali ovog puta iza debljeg stakla. Pored te lubanje, o samim piratima i njihovom životu može se vrlo malo saznati u sklopu muzeja, što je začuđujuće s obzirom na njihovu sveprisutnost u ranim danima grada. Je li to stvar slučaja ili opet nekakvoga mehanizma čišćenja od konteksta kako se ne bi vukli krivi zaključci spram današnjice ostaje nepoznato. Osim u legendama i na supkulturnoj sceni, Störtebeker se može naći i u trgovini kao naziv vrlo dobrog piva.

U kontekstu St. Paulija i antifašističkoga pokreta živa je i punk scena koja vrhunac doživljava osamdesetih i ranih devedesetih pod nazivom Hamburger Schule. Tako npr. dva hita Hladnog Piva s albuma Džinovski, Für Immer Punk i Marihuana, zapravo izvodi hamburški bend Die Goldenen Zitronen. Punk klubovi žive i danas. Osim nezaobilaznih Beatlesa i navedene punk scene, Hamburg ima predstavnike i u klasičnoj glazbi. Kao rodno mjesto Johannesa Brahmsa, tu se nalazi njegov muzej, trg s koncertnom dvoranom Laeiszhalle, a nedaleko u parku Planten un Blomen, tokom ljetnih mjeseci, može se uživati u klasičnoj glazbi na otvorenom, na koncertima svjetla i vode.

Upravo kod klasične glazbene scene najveći događaj ove godine dovršetak je nove zgrade hamburške filharmonije – Elbphilharmonie – ogromnog zdanja visokog 110 metara čija je gradnja započela 2007. godine te nakon mnogo probijenih rokova i planiranih budžeta, završena je u listopadu ove godine, s konačnom računicom preko 780 milijuna eura, što je redovita tema novinskih stupaca i kavanskih rasprava. Kakvi god bile reakcije, nedvojbeno je da nova zgrada filharmonije postaje jedno od glavnih obilježja gradskoga pejzaža. Veliko otvorenje Filharmonije najavljeno je 11. siječnja iduće godine. Zgrada, pored koncertnih dvorana, ugošćuje još i elitne stambene prostore, hotel, restorane i druge sadržaje, a smještena je tik uz turistički najprepoznatljiviji dio Hamburga – Speicherstadt koji se nalazi i na UNESCO-vom popisu kulturne baštine, ali o tome više u idućem nastavku…