Otišla je naša profesorica zauvijek, a ostaje u sjećanjima brojnih naraštaja svojih učenika i učenica srednjoškolaca u Križevcima i Zagrebu. Za dvije godine navršila bi 100 godina, a mi, križevački gimnazijalci šezdesetosmaši 50. obljetnicu mature. Pamtit ćemo je kao strogu ali brižnu profesoricu matematike i fizike koja se često na obljetnicama mature znala i sama sebi nasmijati zbog svoje tipične klasične “profesorske rastresenosti”. Nasmijala nas je do suza, prisjetivši se kako je jednom na nastavu u školi u Zagrebu došla s dvije različite cipele. Rado je dolazila na okupljanja svojih nekadašnjih učenika u Križevcima, za koje su je vezale obiteljske uspomene.
Bila je sretna kad su se Križevčani sjetili njezinoga oca, prvog hrvatskog avijatičara Dragutina Novaka, nazvavši njegovim imenom šetalište kod zgrade nekadašnje Munjare, pored gradskoga stadiona. U toj je zgradi radio njezin otac, nekadašnji pilot, kao mehaničar, ali i kao vlasnik prvog križevačkog prijevozničkog poduzeća.
Prisjećala se naša profesorica kako je i sama znala pomagati ocu naplaćujući putnicima vožnju u njegovom autobusu, koji su Križevčani zvali “plava kištra”. Ušao je Dragutin Novak u povijest hrvatskog zrakoplovstva kao letač, ali i stručni suradnik izumitelja Slavoljuba Penkale, u čijem je zrakoplovu u lipnju 1910. godine prvi put i poletio, s travnjaka u Zagrebu.
U Prvom svjetskom ratu bio je pilot i instruktor letenja u Bečkom Novom Mjestu, odakle je jednom prilikom doletio supruzi u Velikom Ravnu, uplašivši mještane koji su vikali da je doletio “pozoj” (zmaj).
Umirovljeničke je godine, igrom slučaja, naša profesorica provodila u domu za starije i nemoćne osobe na Trgu Slavoljuba Penkale u Zagrebu. Voljela je rješavati križaljke, objašnjavajući da je to najbolja vježba za mozak. Vjerujem da će se njezino ime naći u kojoj križaljci. Kako nam je otkrio njezin sin Davor, okušala se i kao pjesnikinja.
Oprostit ćemo se od nje u četvrtak, 28. srpnja 2016. na zagrebačkom Mirogoju.
Komentari su zatvoreni.