Zapravo ne bih ja sada tu pričal o programu na noći muzeja koji je bio i ove godine izvanredan, nadahnut i iznimno edukativan, ja bih zapravo odmah skočio na posljednji dio tog programa, a to je oproštaj dosadašnjeg kustosa muzeja u Križevcima, Zorana Homena. Ušuljao se u mirovinu, glasno, veselo i uz čak dvije glazbe. Svi čekaju taj dan kada se službeno prestaje s radom i punjenjem državnih proračuna kao što su mirovinski i zdravstveni fond i tome se svi silno vesele. No kada dođe taj dan, taj trenutak oproštaja od dosadašnjeg dijela života tu se rodi sjeta, tuga, često i nesnalaženje i od velikog nagovještaja da će se u mirovinu otići s praskom, zapravo se ne dogodi ništa. Dvije tri riječi prijateljima, koja čašica za ohrabrenja za nove “slobodne” dane, tapšanje po ramenu, podrške i odobravanja i to je uglavnom to.Nadam se da ste već shvatili iz ovog uvodnog dijela teksta da Zoran Homen nije to uradio niti blizu tome. Naprotiv. Uopće ne znam od kuda da krenem, najradije bih rekao kraj, a to je da smo uz pjevanje, bučno druženje, dobru klopu dočekali i pola četiri ujutro. Grla su nas bolela jer “zatrajali” smo čak dvije muzike (tamburaše i predobrog glazbenika iz Bjelovara Darka Domjana i njegovog frenda), umor je stisnuo, ali zadovoljstvo na licu što poznajemo Zorana, što smo mu prijatelji,što smo mogli provesti s njim ovu “njegovu” noć nije jenjavao. Tako je bilo nama, a sada si možete samo misliti kako je bilo Zoranu koji je uz to još i cijelo vrijeme s njima svirao da li usnu harmoniku ili ritam na “bubnju”.Prvi dio je bio službeni , klasičan oproštaj kada se svi koji su surađivali sa Zoranom, a bilo ih je, BILO, su mu poklonili određene i primjerene poklone što je Zoran stoički izdržao dajući si truda da sakrije emocije i da nas s kojom doskočicom još i zabavi. Moram reći da nas baš i nije bilo malo, možda devedeset ili više, tko će znati i kako brojati kada su ti oči suzne. E, za suze sam bio zadužen ja, jer sam mu na kraju tog službenog dijela pročitao pjesmu “I to si dočekal” namijenjenu samo njemu i njegovom skoku u mirovinu. Moram reći da ja inače nemam tremu niti mi je teško čitati pjesme, zapravo mi je to baš gušt, no čitajući ovu i gledajući Zorana od pola pjesme na dalje jedva sam izdržao, a da ne zacmoljim. Nakon toga su se samo redale, glazbene pjesme, čestitanja, dobra klopa, ugodni razgovori, puno osmijeha i predobrih želja, podrške na sve strane i od svih nazočnih.Nisam vam rekel da mu je još bil i rođendan. Zorane SRETAN ROČKAS! Iako sam strašno sretan što je Zoran otišao u zasluženu mirovinu ipak moram reći da mi je isto toliko jako i žao jer je On izgradio, podigao, uzdigao jedinstveni kulturni izričaj koji nitko na taj “srca pun način” više nitko neće moći pratiti. Evo pjesme koju mu napisah: I TO SI DOČEKALZnam da ne vjerujete i da vam nebu jasno kaj bum rekel sadi mene to začuđuje, ali istina je, negdar zdavana i Zoran je bil dečec mlad.Vu zori vremena vu Osijeku se 1951. rodil i za čas je Dravom spram Đurđevca otplovil,da bi vu njem osnovnu školu i gimnaziju nekak zbavil.zatim je jedno jutro zbrisal vu Zagreb da bi se tam kakti proslavil,morti i je, jer je fajn brzo diplomu profešora arheologije zgrabil.A onda je odlučil vu Prigorju,vu Križevcu, posla kustosa muzeja zetiiz čista mira kakti! Ha! Tam vu Đuđevci ga nisu hteli, pa da im se osveti.I da pokaže svojima, ali i celom svetu da se podravec svukud more snajti da pošten, vreden i poštivan gde god bil može biti, ali i dubljega traga ostaviti.Od mala je spameteno skužil da on neće biti poljoprivrdeni realistapak se zato primil palete i kista ponosno kličući, dečki ja bum hiperrealista.I umesto da ima obrađena polja i vinograde od rada, znoja, muke i motikeon je vu hladu se to triput lepše naslikal, dobijajuči peneze i moćne kritike.Ni baš odmah znal koje bi si teme za slikati zbiralpak se je lepo setil kuruzovine i stavica gdje još ko študent dekle ofiral,iako ne znam baš da ih je tak puno kak priča diralprije bi rekel da nas je sve ova leta samo dobro šmiral.I onda mu je isto kak i Sir Isaacu Newtonu, jabuka pala na glavu,onak ošamučen kroz maglu to je zabunom naslikal i opet je bil vu pravu.I tako su nastali motivi kojima se danas svatko dividok on zadovoljno gušta i prodaje nam foreda uz puno upronosti to baš svatko tak more.Odišel je Zoran najsretneši vu mirovinu, a meni vam to zgledakak da se raširenih ruku samo hitil vu svoju novu slikarsku hladovinu.Slavonac, picok, prigorec… se je on toi svima nam je u srcu ostavil velki spomen,HVALA TI kaj si došel vu Križevce, Zorane Homen.PjerJP
Izvor: Križevačka udruga pjesnika i pisaca
Komentari su zatvoreni.