“Tko ne voli Dylana Boba, nek mu piva klapa oko groba.” Otprilike ovako mogla bi glasiti kletva okorjelih dylanofila upućena onom malom broju ljubitelja popularne glazbe koje nikad u životu nije dodirnuo genij najveće ikone rocka. Za sve druge, knjiga “Svako zrno pijeska”, koju je u izdanju Udruge glazbe iz Križevaca napisao kritičar glazbenog portala SoundGuardian Toni Matošin, prava je blagovijest.
Naime, ovaj Šibenčanin i strastveni ljubitelj Boba Dylana prije tri godine uhvatio se sustavnog preslušavanja i recenziranja svih Dylanovih albuma. Kad velim svih, to znači da je niz započeo njegovim eponimnim albumom “Bob Dylan” iz 1962., a zaključio svježim nastavkom serijala “Bootleg”, objavljenim na isteku prošle godine.
Možda vam se na prvu čini da se o Dylanu nema više što novoga kazati, naučiti, spoznati… Kako krivo. Ne samo da je Dylan i prošle godine objavio izvrstan novi studijski album i već spomenuti 12. nastavak “Bootleg” serijala s čudesnim snimkama iz 1965. i 1966., nego i zbog intrigantnosti i trajno žareće aktualnosti koju već pedesetak godina nudi njegov raskošan opus.
Stoga, iako, kao svaki pravi dylanofil, doma imam par kubika knjiga o Dylanu i, naravno, sve albume u nekoliko “formata”, obradovalo me je pojavljivanje Matošinove knjige. I izazvalo neke posve očekivane reakcije jer sam, priznajem, odmah krenuo s provjerom ocjena albuma.
Nezaobilazno štivo
Slažemo li se u prosudbi Dylanova golemog opusa kolega Toni Matošin i ja? I da i ne… Posebice kad je riječ o Dylanovim albumima iz osamdesetih. No, zar je to uopće važno? I za prosudbu o velikom Bobu i za ocjenu ove pedantno složene i temeljito obrazložene studije Dylanova minulog rada. Naravno da nije. Dapače.
Različita optika kojom se čitaju Dylanove mijene itekako je poželjna. Zapravo, nužna da bi se iz različitih perspektiva, pa i generacijskih motrišta, procijenila apsolutno najintrigantnija diskografija u povijesti rocka.
S diskografijom koja se protegnula i debelo u novo stoljeće te s neokrnjenim ugledom žive institucije rock and rolla, Bob Dylan doista je jedan od istinskih velikana (najveći!) i ikoničkih figura popularne glazbe 20. stoljeća oko čije se središnje pozicije na rokerskom zidu slavnih nitko ne buni.
Naime, Dylan je uvijek bio i ostao nepredvidljiv, svoj, ikonoklast koji na koncertima sustavno dekonstruira sva ona znana opća mjesta iz vlastite pjesmarice, ne dopuštajući da one i on postanu samo mitske okamine. A upravo je na toj postavci temeljena Matošinova studija o Dylanovoj diskografiji – na tezi da kod Dylana doista “vječna samo mijena jest”.
Da je, čak i kad je ulazio u najsmionije rekonstrukcije vlastite pozicije i dekonstrukcije mita, bez obzira na neposredne rezultate (kao u slučaju albuma iz osamdesetih) i percepciju publike i kritike, bio – velik. I uvijek svoj. Stoga, za sve koji su ikad “pušili” Dylana, pa čak i za one zagrižene fanove koji su se već nakupovali knjiga o njemu, “Svako zrno pijeska” nezaobilazno je štivo. Precizna i argumentirana sonda u golem opus koju je mogao napisati samo netko tko itekako dobro znade o čemu piše.(SD)
Komentari su zatvoreni.