Evo kako ćemo živjeti i raditi 2050. godine u Hrvatskoj

NISKOUGLJIČNI RAZVOJ Najambiciozniji scenarij uključuje 80 postotno smanjenje emisija stakleničkih plinova u odnosu na današnje i 80-100 tisuća radnih mjesta (tzv. zelenih poslova) koje je moguće ostvariti u Hrvatskoj do 2050.

Nije lako postići dogovor između 196 zemalja. Pogotovo sporazum čije prihvaćanje će značajno utjecati na razvoj u budućnosti. Za razliku od prethodnih maratonskih klimatskih pregovora koji se nisu pomicali s mjesta, ovaj puta je u klimatskim pregovorima upotrijebljena ‘indaba’ tehnika Zulu plemena koja omogućuje da svaka strana na predloženi tekst jasno dade do znanja koji dio joj je neprihvatljiv, ali i da ponudi rješenje za taj problem. Nakon nekoliko ‘indaba’ saslušanja, najkompliciraniji i najteži pregovori ikad, kako ih je nazvao glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon, postigli su ipak nešto više od očekivanog: 196 zemalja je potpisalo Sporazum, što je znatno više od Drugog Kyoto sporazuma koji je uključivao tek 35 država.

Kritičari će s pravom primijetiti da na kraju nije potpisan dokument koji bi omogućio kažnjavanje zemalja koje se ne drže dogovora, no poslana je snažna poruka: rast baziran na fosilnim gorivima je gotov. Počinje novo doba, niskougljično doba. Osim samih država, u ovu tranziciju uključene su i sve druge sfere života. Kao što su religiozna – papa Franjo poslao je važan signal kad je objavio Laudato si, encikliku koja govori o važnosti održivog razvoja i borbe protiv klimatskih promjena. Svjetska banka i pojedini investicijski fondovi objavili su da više ne ulažu u fosilna goriva. Bill Gates je s direktorima/vlasnicima Facebooka, Amazona, Alibabe, Virgina i drugim bogatim prijateljima prvi dan klimatskih pregovora u Parizu pokrenuo inicijativu „Mission Innovation“, u koju se odmah uključilo 20 najbogatijih država i obvezalo se da će minimalno udvostručiti iznos za inovacije u području niskougljičnih tehnologija. U Parizu su se značajno uključili i umjetnici, naglašena je važnost klimatskih izbjeglica, ratova koji se većinom vode za fosilna goriva…

Dakle, signal je poslan. Jasan i nedvosmislen. Kako će se primijeniti naš život?

Birokrati će reći da je niskougljična politika u Hrvatskoj pa i Europi ionako već određena ciljevima za 2020. godinu te nedavnim ciljevima za 2030. (povećanje udjela obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji na 27%, smanjenje emisija stakleničkih plinova za 40% u odnosu na 1990. godinu). No, stvari idu puno dalje. Primjerice, ne-pretjerano-vizionarska Međunarodna energetska agencija (IEA) je još 2013. godine tvrdila da električni automobili nemaju puno šansi do 2020. godine jer će cijena baterija ostati visoka. Nisu prošle dvije godine, a ta je cijena pala ispod njihove procijenjene cijene za 2020. godinu. I ne samo to, neki dan je Goldman Sachs u svojem izvještaju „Equity investor’s guide to a low carbon world, 2015-25“ procijenio da će do 2020. godine cijena baterija pasti na jednu trećinu današnje, a težina baterija na pola, dok će duljina puta koji će električni automobil proći bez punjenja porasti gotovo dvostruko. Već 2025. godine će gotovo četvrtina prodanih automobila biti hibridi ili električni (danas su na tri posto)! To samo govori koliko niskougljične tehnologije brzo postaju mainstream. Primjerice,  tržišni udio LED rasvjete u 2010. godini bio je tek jedan posto, danas je 28 posto, a za 10 godina se procjenjuje na gotovo 100 posto. Osim LED rasvjete i hibridnih/električnih vozila, najveće ulaganje se sljedećih deset godina na svjetskoj razini očekuje u području sunčane energije i vjetroenergije. Danas drže 20 posto tržišta, no za 10 godina su na preko 50 posto!

Ne radi se samo o novim tehnologijama i njihovim cijenama koje padaju. Potrebne su i inovacije u pogledu novih poslovnih, financijskih i uslužnih modela. Primjerice, kupovinom Tesla automobila  dobili ste doživotno besplatno punjenje na Teslinim superpunionicama, gdje je potrebno tek nekoliko minuta da se napuni baterija (nedavno je puštena u pogon prva njihova punionica kod nas, gdje nego u Senju!). Drugi primjer uključuje spajanje sunčane elektrane na vaš krov po principu „neto mjerenja“ ili „neto obračuna“ – sami trošite svoju struju i time se instalacija sunčane elektrane isplati i bez poticaja. Kad imate višak struje, šaljete to u mrežu, a kad vam nedostaje, povučete koliko vam treba. Predstavljanjem zidnih električnih Tesla baterija, Elon Musk je dodao element koji je cijelo vrijeme nedostajao – ukoliko cijena baterija dovoljno padne, sami ćete spremati višak struje u svoju bateriju.

Neki od inovativnih modela financiranja koji se pojavljuju uključuju grupno investiranje (crowdinvesting) u obnovljive izvore energije za koje se smatra da će do 2020. biti jedno od značajnijih izvora financiranja u sektoru. Dobar primjer su i energetske zadruge koje po sličnom principu danas imaju veliki udio u vlasništvu obnovljivih izvora energije u Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Belgiji, a odnedavno i zemljama poput Španjolske: puno malih ulagača zajedno udruženih u vlasništvo velikih vjetroelektrana.

Sve više buja i pokret tranzicijskih grupa, udruženih pojedinaca koji promišljaju razvoj na drugačijim i održivim osnovama i uz očuvanje okoliša, promiču ideje ekonomije dijeljenja i solidarnosti. Inicijativa tranzicijskih gradova, koja je krenula iz Engleske, danas broji već preko 500 gradova članova po cijelom svijetu. Razvija se, više nego ikad ranije, svijest o zdravijem načinu življenja; uzgoju vlastite organske hrane, većem korištenju bicikala, korištenju sunčeve energije, konzumiranju ekoloških i domaćih proizvoda i sl. Primjerice, UN-ova agencija za hranu i poljoprivredu (FAO) je nedavno objavila da se danas čak 20 posto svjetske hrane proizvodi u gradovima. Podatak je tim važniji kad se uzmu u obzir procjene da će do polovice stoljeća čak dvije trećine ljudi živjeti u gradovima. Sve je to dokaz da niskougljična tranzicija koja se događa ne zahvaća samo prijelaz na nove tehnologije, nego i mijenja društvo i koncipiranje gradova.

Gdje smo tu mi u Hrvatskoj? Koliko ljudi možemo zaposliti u ovom području? Kako možemo razviti svoju industriju i u kojim područjima?

Na ta pitanja pokušava odgovoriti (zapravo, unaprijed ih definirati) niskougljična strategija, a javna rasprava o (već) gotovom nacrtu očekuje se kroz nekoliko tjedana. Tek nekoliko država Europske unije ima gotovu niskougljičnu strategiju, a obaveza je svih država da je naprave u sljedećih nekoliko godina. Europska komisija je još 2011. godine objavila Smjernice za prelazak na niskougljično gospodarstvo do 2050. godine, kao jedan izrazito multidisciplinarni dokument. Same pripreme na izradi niskougljične strategije u Hrvatskoj počele su prije pet godina, uključena su bila tri ministara zaštite okoliša (i jasno je da će sada tu biti još i četvrti, koji će je finalizirati). U njenu izradu sam bio i osobno uključen, kao voditelj tima u UNDP-u koji je s Ministarstvom zaštite okoliša i prirode pripremao Okvir za izradu niskougljične strategije. Tijekom godine dana preko 250 stručnjaka iz raznih područja sudjelovao je u analizama koje tehnologije su primjerene da se koriste kod nas, te prioritizaciji najboljih mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova, vodeći računa o potencijalu zapošljavanja, utjecaju na ekonomiju i BDP, ruralnom razvoju… za sektore energetike i industrije, graditeljstva, poljoprivrede, otpada, šumarstva, turizma i prometa. Tijekom 2015. godine, 30 stručnjaka s raznih fakulteta i instituta je pod vodstvom tvrtke Ekonerg na osnovu tih mjera otišlo korak dalje u modeliranju pojedinih sektora i dubljim analizama došlo do nekoliko scenarija niskougljične Hrvatske do 2050. godine.

Rezultate modeliranja možete sami provjeriti u tzv. Zelenoj knjizi. Najambiciozniji scenarij (NU2) uključuje 80 postotno smanjenje emisija stakleničkih plinova u odnosu na današnje i govori o realnih 80-100 tisuća radnih mjesta (tzv. zelenih poslova) koje je moguće ostvariti u Hrvatskoj do 2050. godine (ukupno zapravo dvostruko više, no očekuje se da ovaj dio poslova ostane u Hrvatskoj). Predviđa se kako će za niskougljičnu tranziciju biti potrebno osigurati od jedan do čak tri posto BDP-a u nekim godinama, no taj će se trošak isplatiti prvenstveno kroz izbjegnute troškove za energente.

Kako izgleda ta 2050. godina? Praktički sva električna energija koju koristimo dolazi iz obnovljivih izvora. Sva vozila su električna/hibridna/vodik, dok se biogoriva koriste u teretnim vozilima i autobusima, uz veliki prelazak na željeznice. Zgrade su visoke energetske učinkovitosti, a u njima se  prostor i voda griju dizalicama topline i sunčevim toplinskim sustavima. Uz slične tehnološke primjene, očekuju se i promjene u pogledu održive potrošnje ljudi. Primjerice, manje konzumiranje mesa (s naglaskom na ribu) te više vegetarijanaca. Zapravo, bez održive potrošnje i prestanka s kupi-i-baci filozofijom, teško je moguće napraviti iskorak. Logičan slijed je i da se sva hrana i energija proizvode lokalno i da jača trend decentralizacije u proizvodnji hrane i energije. Pri tome je većina te energije u rukama običnih građana, odnosno oni ju sami proizvode i koriste.

U smislu strateških pomaka, korak dalje napravila je i studija koju su za Greenpeace nedavno napravili FSB i Zelena energetska zadruga: Kako do Hrvatske sa 100 posto  obnovljivom energijom? Ova studija daje i konkretne primjere iz prakse – što to znači niskougljični hotel, kamp, škola, otok, OPG…

Hrvatska industrija ima najveće prilike u poslovima energetske obnove zgrada, izgradnji postrojenja na biomasu i bioplin, proizvodnji opreme za korištenje obnovljivih izvora energije, razvoju proizvodnih kapaciteta za električna vozila, proizvodnji biomase iz poljoprivrednih ostataka i brzorastućih kultura, izgradnji naprednih energetskih sustava i mreža, razvoju infrastrukture održivog transporta, proizvodnji necestovnih vozila te organskoj poljoprivredi.

Dakle, ne samo da se može, nego ni nemamo plan B. Kao što ni nemamo planet B, da apostrofiram Ban Ki-Moona. Ono što bih volio vidjeti sljedećih godina je međusektorska suradnja među ministarstvima po pitanju prelaska na niskougljični razvoj, bliža suradnja Ministarstva gospodarstva na shvaćanju niskougljičnog razvoja kao prilike, te slanje jasnih signala investitorima kako će ih pratiti u ovim inovativnim brzorastućim granama razvoja, s velikim potencijalom zapošljavanja. Zapravo, u zemljama gdje su upravo ministarstva zadužena za gospodarstvo vodila izradu niskougljičnih strategija, rezultati u provedbi su bili najbolji. Nadam se da je prošlo doba busanja u naftna i ugljena prsa, i da će se početi u tom segmentu dešavati preokret.(Forbes.hr)

Autor: Robert Pašičko – voditelj tima za niskougljični razvoj u UNDP Hrvatska (Program Ujedinjenih naroda za razvoj). Doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.