Majstor starogradskih pjesama, veliki pjevač, skladatelj, tekstopisac, čuvar tamburaške glazbe, bunjevačkih običaja, ikavice i uspomena, svojim pjesmama poveo je publiku na putovanje u prošlost
21. prosinca 2015. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, zbog velikog interesa publike, održan je ponovljeni koncert Zvonka Bogdana. Prvi je održan 15. prosinca.
Koncert je zamišljen kao autorska večer u kojoj je Bogdan izveo pjesme koje je komponirao, prepjevao, obradio ili prikupio. Poveo je publiku na trosatnu šetnju, kako on kaže, Panonijom, pričajući priče o ljubavi, prošlosti, krajevima, ljudima, običajima…
Na početku koncerta objasnio je publici što je za njega pjesma: kratka priča iz života koja, da bi bila potpuna, mora imati tekst, melodiju, ritam, harmoniju i interpretaciju.
Najbolji tamburaši Vojvodine
Zvonka Bogdana pratio je Veliki tamburaški orkestar Radio-televizije Vojvodine, koji je predvodio koncertni majstor na braču – Mile Nikolić. Sam koncert započeo je s nekoliko skladbi za tamburaški orkestar, koje su u izvedbi dvadesetorice vrsnih tamburaša pripremile publiku za ono što je slijedilo. Većina tamburaša na koncertu pjevala je zajedno sa Zvonkom Bogdanom. Vidljivo je da su orkestar i pjevač dobro uigrana ekipa. Njihova interakcija u pjevanju, sviranju, ali i šalama i doskočicama stalna je i daje cijelom nastupu dodatnu toplinu.
Pjesma, pisma i pesma
Svaku pjesmu prije izvedbe Zvonko Bogdan smjesti u vremenu i prostoru, spomene joj autore, ali i neke zanimljivosti u kojima je nastala. Kao što svaka pjesma priča neku priču, on ispriča još i poneku priču o pjesmi.
Pjesme koje izvodi odišu utjecajima podneblja na kojima su nastale. Tako se u nekima mogu prepoznati bosanska sevdalinka, rumunjske, makedonske ili njemačke pjesme, no ipak, njegovim pjesmama i njegovom interpretacijom prevladava mađarski čardaš (Nema ljepše djevojke, Sjedila sam za mašinom, šila sam, Kad sam bio mlađan lovac ja, Moja mala nema mane, Evo banke, Cigane moj… Neke pjesme i stihove čak i pjeva na mađarskom.), vojvođanska ravnica i Dunav (U tem Somboru, Hej salaši, Fijaker stari, Zaustavite Dunav, Već odavno spremam svog Mrkova…), a bunjevački običaji posebno se vide u pjesmi U Somboru pedeset i neke za koju kaže da je sasvim istinita.
Za vrijeme izvedbe ove pjesme na pozornicu je izašlo šestero mladića i djevojaka u bunjevačkim nošnjama, što je izazvalo veliki pljesak publike.
Njegove su interpretacije uvjerljive, snažne i vrlo emotivne. Iz svake pjesme izvire istinska muzikalnost i uživanje u glazbi. Posebno snažno interpretirao je pjesme Niz polje idu, babo, sejmeni (sevdalika poznata po isto tako posebnoj interpretaciji Josipe Lisac) te ljubavnu pjesmu Ašik osta na te oči, koju je izveo s osobitom strašću, obožavanjem i poštovanjem, kao što izvodi i druge pjesme koje su o ženama.
Nekoliko pjesama Zvonko Bogdan otpjevao je s publikom, što je stvorilo dojam prijateljskog okupljanja i slavlja na kojem svi zajedno pjevaju dobro znane pjesme i uživaju. Pjevalo se: Ko te ima taj te nema, Hej salaši, Zaustavite Dunav, Kraj jezera, Fijaker stari…
Osobne crtice iz života
Osim što priča priče iz prošlosti, Bogdan riječima slikovito dočarava i kratke crtice iz vlastitog života i vlastite obitelji, bilo da su radosne ili tužne.
Otac mu je bio kovač i potkivač u Somboru, u širokom sokaku s duplim drvoredima i turskom kaldrmom. Blizu njihove kuće bila je gostionica Slon iz koje su tamburaši pratili njegova oca pjesmom kući u sitne noćne sate. „Svi su uživali u pjesmi Cijele noći ‘ladovina namijenjenoj mojoj majci, samo se njoj dizala kosa na glavi“ – ispričao je Bogdan.
Vrlo emotivno otpjevao je pjesmu Već odavno spremam svog Mrkova koju je napisao kad mu je otac umro.
U nastupu se često osvrtao i na suradnju s poznatim tamburašem Janikom Balažem. Zadnja kitica pjesme koju je napisao upravo za Balaža slikovito dočarava i njega samoga:
Tamburice moja, tu kraj srca moga,
najljepše ti zvuke prosipah u krilo.
Cijeloga života otkrivah ti tajne.
Još da jedan imam, malo bi mi bilo.
Komentari su zatvoreni.