– Danas su iza Luke Belanija dva albuma “B-side Of My Mind’ i “Changin’ Chapters” te EP “What The Ghosts Want Us To Do”
– “Čini mi se da bolje komuniciram sa stranom publikom”, priča glazbenik
– Očekuju ga nastupi u Splitu i Gospiću
Luka Belani je kantautor rođen u Križevcima. Studij u Zagrebu iskoristio je kao izliku za bavljenje glazbom. Završio je prvostupnički studij povijesti i antropologije na Filozofskom fakultetu, a onda se posvetio glazbenom stvaralaštvu. Još je kao tinejdžer držao i gitaru i olovku u ruci. Svira i piše pjesme od dvanaeste godine. Danas su iza njega dva albuma “B-side Of My Mind” i “Changin’ Chapters” te EP “What The Ghosts Want Us To Do”. Najčešće pjeva o ljubavi, a češće svira u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Posljednji nastup imao je u Vintage Industrial Baru u sklopu redovnog Good Vibrations programa srijedom.
Sijedamo u poznati zagrebački kafić Žiraffa gdje nam mladi glazbenik progovara o dojmovima nakon koncerta, o odrastanju, daje nam svoj pogled na glazbu i na društvo u kojem živimo.
Je li smisao za glazbom naslijeđen?
Majka mi je nastavnica klavira i odlično slika. Otac je ekonomist i ima smisla za pisanje. Majci dugujem znanje o glazbi, a ocu eventualni smisao za pisanjem, ukoliko ga imam.
Kako je bilo odrastati u Križevcima?
Odrastanje je bilo u redu. Ali to sada više nije grad koji je nekada bio. Bilo je rock barova, elektronike, hc/punk koncerata i više se ljudi kretalo oko glazbe. U srednjoj, samo u mom razredu su bila četiri benda. Sad je situacija drugačija, ali to je na sadašnjim klincima da je mijenjaju svojim kreativnim radom.
Više nastupaš u inozemstvu, nego u Hrvatskoj. Kako izgledaju tvoji nastupi vani?
Sve je drugačije. Čini mi se da bolje komuniciram sa stranom publikom. Opušteniji sam, a i muzika koju sviram tamo nailazi na bolje reakcije. Izbor jezika na kojemu pjevam je i tamo prednost pa nema suvišnih pitanja koja mi ovdje stalno postavljaju. Poslije nastupa znaju mi prilaziti ljudi i pitati me odakle sam. Znaju mi se i otvarati, pričati o svojem životu. Ne znam zašto. Valjda imaju osjećaj da mi mogu reći sve.
U kojim ti je zamljama bilo najbolje svirati?
Turneje su uvijek super. U Njemačkoj imam najviše iskustva i tamo se uvijek volim vratiti. Posebno iskustvo bilo je svirati jednotjednu turneju na jugozapadau Engleske, skupiti iskustvo i promovirati se pred Englezima. Vratiti se nazad s pozitivnim feedbackom, još je bitnije.
Jesi li ikada imao želju živjeti negdje u inozemstvu?
Nije mi odobrena turistička vizu za Ameriku 2007. godine. Tada sam htio otići i provjeriti kako izgleda život tamo. Ali sam onda završavao faks, pojačale su se svirke, krenuo je život.
Kako ti se dojmio nastup na Good Vibrationsu?
Osjećao sam se dobro na pozornici, a Good Vibrations u Vintage Industrial Baru je kul projekt.
Koji nastup u Hrvatskoj najviše pamtiš?
Evo po novome, ovaj zadnji s Good Vibrationsa. Zapravo oba nastupa na GV, prvi je bio s bendom i to je bio naš zadnji nastup. Bilo je dobro posjećeno, uz dobre reakcije. Ovotjedni GV, kako bi rekao moj bliski prijatelj: “Šteta da nije bilo muzičkih kritičara da vide kako je na stageu umrla ‘rokenrol zvijezda’ i rodio se artist”. Malo je tko to shvatio, ali drago mi je da netko je. Bilo mi je bitno.
Gdje planiraš održati idući nastup?
U Splitu i Gospiću. A bliži se i turneja, zasad u Njemačkoj sredinom travnja.
A novi album?
Plan oko izdavanja više ne postoji. Album je u postprodukciji pa kako će se stvari dovršavati, tako ću ih objavljivati. Zvučati će bitno drugačije od prethodnih albuma i mislim da je, neovisno o tome kakve će reakcije biti, zadnji pozdrav s „mladim i nezrelim Ja“ koji je vozio ovaj brod.
Tvoja nova pjesma „Carbon“ koju si izveo u Vintageu progovara o egzistencijalizmu. Voliš razmišljati o tome?
Volim čitati o tome i promišljati. U toj pjesmi pokušavam pjevati o paradoksu života. Zapravo, neka pjesma govori za sebe, ako je to moguće.
Kakvo je tvoje mišljenje o trenutnom društvenom uređenju u kojem živimo?
Premalo znam o tome. Ali iz hobija tu i tamo čitam, čisto da se educiram te kako ne bi bio indoktriniran. Prevelike su to teme, a da bi se uopće razgovaralo, mora postojati određeno predznanje, pročitan veliki broj knjiga. Postoje ljudi koji su posvetili svoj život tome. I njihova djela mogu čitati, al ne mogu sjesti s njima za stol i raspravljati. Ovako komentirati kroz intervju, još k tome kao promatrač, bilo bi nevješto, nejasno i vjerojatno ostavilo pogrešan dojam. Mene zanima glazba. Čitam, jer volim učiti. Ali kako moja baka kaže “cijeli život učiš, ’mreš bedak”. Tako da mogu pričati samo o onome što iskusim na svojoj koži. Ako moram dati neki društveni komentar, situacija se i kad se mijenja, često promijeni samo nominalno.
Stječe se dojam ne voliš odgovarati ni na pitanja o glazbi?
Možda se čini da volim manje pričati o glazbi, ali to je kad sam u procesu dovršavanja albuma. Bez feedbacka ljudi ne znam dopire li glazba do njih ili ne. Pa dok to ne dovršim, ne vidim smisao u filozofiranju o muzici. Prvo trebam napraviti nešto vrijedno pa onda mogu opušteno sjesti i ispričati “evo kako se to izvelo…“. Ali volim se educirati, a ekonomija je poput čitanja i pisanja, ako se ne prenosi sa generacije na generaciju, izgubi se. Ne da mi se izražavati svoj stav o teškim temama. A i čemu, kad se baviš glazbom sve ostalo je sporedno i jedino što želiš je promatrati. Na stranu ekonomija, trenutno mi je puno zanimljivija tema utjecaj psihodelika na ljudsku svijest, razvoj jezika i njihova uporaba za liječenje bolesti. Zanima me puno tema.
Želiš reći da je bolje što manje govoriti, a što više stvarati?
Jasno. Šutiš, sviraš. I furaš svoj film.
Kako izgleda tvoje glazbeno stvaranje?
Nema pravila. Imam osjećaj da glazba stvara mene, a ne ja nju. Kao da je ispred mene i svojom pojavom me usmjerava. Pojavljuje se u obliku vodiča i čini od mene boljeg čovjeka. Ili barem to volim misliti.
Da se ne baviš glazbom, čime bi se bavio? Ekonomijom?
Ne znam. Oduvijek sam se bavio glazbom.(Nacional.hr)
Komentari su zatvoreni.