Navijači malo jači

Igrala se 75. minuta utakmice na legendarnom San Siru, kolijevci dva posrnula nogometna velikana. Hrvatska je stjerala nogometnu velesilu Italiju u mišju rupu te je bilo pitanje vremena kad ćemo djedicu na vratima talijanske reprezentacije po drugi put te večeri baciti na koljena.

Odjednom, počelo je grmiti, sijevati, gorjeti. Vesele ustaške koračnice nosile su ono veliko slovo U po tribinama nauštrub tisućama navijača koji su se posramljeno skrivali ispod stolaca. Bili su to oni; zajedničke snage sjevera i juga, purgera i tovara, maminih sinova i tatinih kvartovskih štemera, propalih đaka zagrebačkih i splitskih osnovnih i pokoje srednje škole.

Zločesti plavi dečki i Torcida, uz pomoć riječke Armade, osječke Kohorte, šibenskih Funcuta (ispričavam se ako sam zaboravio koju gospodsku skupinu ili udrugu), izvadili su iz guzica dugačke štapove i zapalili ih upaljačima koje su skrivali tamo gdje nekima stoje muda te sapleli paljbu po terenu igrajući se Call of Dutyja i zamišljajući da pod sobom imaju bandu četnika koje su njihovi roditelji i djedovi ’91. istjerivali na njihovu stranu Dunava.

Zapravo me ne začuđuje da su bili u stanju bombardirati veličanstveni nogometni hram s obzirom na to da je svakom od njih u krvi teklo barem 2 promila alkohola jer nisi pravi navijač ako nisi pijan dan prije, na dan tekme i dan poslije tekme, ali me više začuđuje kako su one talijanske prirodne ljepote iz njihove reprezentacije uspjeli zamijeniti za bradonje s kokardama.

One duge, zalizane, već opjevane talijanke na glavama onih utegnutih i namazanih glatkih, golih lica nikako ne sliče na one neobrijane glavonje pune buha. Također me začuđuje ta snaga i tehnika u rukama tih pravih navijača koji su u stanju baciti baklju dugačku 28 cm (kaže mi Google) do onog kruga na centru igrališta kojom je nekada suvereno vladao (kažem suvereno vladao jer mu radijus kretanja nije nadilazio krug na centru) naš, sada već pomalo zaboravljeni, Niko Kranjčar.

Eh, da ne ispadne da dajem netočne podatke, nije prva baklja pala u 75. minuti utakmice, već je u dva navrata prije toga palo nekoliko baklji, ali to je bilo samo onako za zagrijavanje. To još nije bila prava bakljada, već samo mala bakljadica (ne bakljavica nego bakljadica – nekoliko bačenih baklji). Tada je izbornik Niko Kovač hrabro stao pred tribinu gdje su se nalazili pravi navijači i zamolio ih da prestanu, dok je njegov brat stajao uz njega, također.

Dok pišem, moj susjed upravo sluša one momke koji su za neke travari, a za neke moralne vertikale i ukazivači na probleme naše regije (ne podnosim riječ region); momke iz Dubioze Kolektiv. Kaže opće poznati stih: „Od Vatikana do Irana, majmunu je dovoljna banana“.

Nekako mi se ti majmuni i banane dobro uklapaju u ovu cijelu priču. Ja sam vjernik i ne volim ismijavanja bilo čije vjere pa ovaj stih ne povezujem s vjerom, već ga shvaćam jednostavno; za svakog majmuna postoji banana, odnosno svakom čovjeku daš što mu treba i mirna Bosna.

Tako sam siguran da i ovi naši majmuni firebati (vojnici koji hodaju okolo s bacačima plamena iz moje omiljene PC igre Starcraft) s tribina imaju svoju bananu. Bananu koja bi ih utišala i zadovoljila te u njima probudila normalne ljudske osobine i pretvorila ih u nas obične, a ne prave navijače, nas kazališnu publiku ili mamićevce i prodane duše ili kako nas već sve ti pravi navijači nazivaju.

Znamo mi svi dobro koja je to banana koja naše majmune može umiriti i pretvoriti ih u miroljubive marmozete (mali slatki južnoamerički majmun, a ujedno i najdraži majmunčić moje drage djevojke), a za sada ih samo pretvara u prave gorile željne krvi.

To su HNS (čitaj hrvatski nogometni savez, a ne ona politička stranka vladajuće koalicije s 1,5 posto potpore birača), najbolji hrvatski napadač svih vremena Davor Hrvatski Brend Šuker te Veliki Šef, Glava, Maksimirski Šerif, izvršni dopredsjednik, predsjednik, zamjenik predsjednika, direktor građanskog nogometnog kluba Dinamo, najveći hrvatski poduzetnik, najbolji nogometni menadžer u Europi uz bok Alexa Fergusona; Zdravko Evo Vam Svima Kurac Mamić.

Za sve one prave, a i većinu nas krivih navijača nogometna mafija već godinama vlada hrvatskim nogometom, upravlja novcima građana grada Zagreba, hrvatskih građana, sudjeluje u namještanju utakmica u HNL-u, nejednako i neravnopravno postupa prema svim nogometnim klubovima, nejednako se odnosi prema navijačkim skupinama, okreće milijune i milijune eura na prodaji mladih nogometaša koji još nisu dogurali ni do lekcije o derivacijama na matematici i koristi šport (a ne sport) kao sredstva za bogaćenje familija, kumova i prijatelja.

Vrlo je problematično i s velikim oprezom treba pisati o tome kako Glava Maksimirske 128 prodaje igrače. Prema mišljenju navijača (i pravih i krivih) Zdravko Mamić potpisuje s igračima robovlasničke ugovore koji ih obvezuju na gotovo doživotno davanje udjela iz svojih (ionako nerealnih i precjenjenih) nogometnih plaća, dok su, prema mišljenju Maksimirskog Šerifa i,na žalost, brzog i dosljednog hrvatskog pravosuđa to legalni nogometni ugovori. Također, vrlo je tanka granica između ponovnog uvođenja crnačkog ropstva i izvlačenja tamnoputog petnaestogodišnjeg mladića iz ropstva siromaštva tako da ulaganjem u njegov nogometni talent stvori od njega svjetski poznatog nogometaša (slučaj drugog najboljeg strijelca u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, hrvatskog Brazilca Eduarda).

Sve su to banane koje muče naše navijače (i prave i krive), samo što ovi pravi svoje nezadovoljstvo ne znaju izraziti na drugi način doli ispaljivanjem artiljerije iz guzice po jadnim digićima i prekrasnom zelenom tepihu San Sira te veličanjem režima koji je odmah iza komunističkog krivac za najveće pokolje i protjerivanje nevinih žrtava za vrijeme i nakon 2. svj. rata.

Imam mnogo prijatelja u pravim navijačima i većina će me zamrziti kad ovo pročita, no moram im reći da ih ja zapravo razumijem. Na fakultetu, pa onom najvećem fakultetu (životnom), naučio sam da je nasilje i zlo produkt i posljedica nemoći. Znam da ste Vi, pravi navijači i dragi moji prijatelji, nemoćni u borbi protiv mafije koja Vam ne dozvoljava da slobodno bodrite svoje nogometne klubove koji su za vas, kako kažete, život i svetinja. Znam da ste nemoćni u želji i borbi da maknete one koje smatrate kriminalcima iz najbolje sporedne stvari na svijetu koja, u konačnici, postoji radi Vas i radi zabave.

Međutim, podsjećam Vas da je nogomet samo igra. Igra, koja je u današnjem svijetu prerasla u najveći svjetski biznis, odmah iza porno industrije. Ali, isto ko’ što ja Vas razumijem, tako i Vi morate razumjeti mene i nas krive navijače. Ne možete nasiljem i borbom koju vi vodite, pobjediti one koje smatrate neprijateljima.

Ovime što Vi radite, samo stvarate nove neprijatelje. Znam da ste se obratili brojnim institucijama i znam kako to u našoj dragoj državi funkcionira. Znam kako je završilo isušivanje nogometne močvare najgoreg ministra obrazovanja i sporta u povijesti, no ne smijete se predati. Dok ne prihvatite da se Vaša bitka ne vodi na tribinama, nego na sudu i kroz tone papira te eventualno kroz ulične prosvjede, za ostatak zemlje i Europe ostat ćete samo – majmuni. I to majmuni kanibali.

Vama ne treba banana da Vas zadovolji. Vama treba onaj najveći majmun od svih. I Vi, kao i ja i ostatak Hrvatske znamo tko je taj majmun i gdje živi. Nemojte misliti da Vas pozivam da sad prema njemu i njegovom dvorcu ispalite rafale iz Vaših dlakavih guzica, nego Vas molim, u ime svih ljubitelja športa i hrvatske nogometne reprezentacije, usmjerite svoju snagu i ljubav koju osjećate za domovinu i šport prema legalnom pritisku na institucije koje imaju tu moć da svim ljudima športa vrate osjećaj da je on tu zbog njih i da mogu uživati i bodriti svoje ekipe, a ne da je šport sredstvo za bogaćenje samoprozvanih poduzetnika, čitaj kriminalaca. (studentski.hr)