Povodom skorašnjeg koncerta Zabranjenog Pušenja u križevačkom Klubu kulture, napravili smo telefonski intervju sa frontmanom benda Davorom Sučićem kojeg svi znaju kao Seju Sexona. Dobre volje, nasmijanog glasa, prepun metafora i zanimljivih odgovora, intervju za Radio Križevce prepisali smo za sve naše čitatelje.
Pozdrav Sejo. Povodom turneje kojom obilježavate 30 godina svirke, napunili ste sarajevsku Skenderiju i zagrebačku Tvornicu. Tisuće i tisuće ljudi u velikim dvoranama a sada dolazite u Križevce, Klub kulture, u puno manji prostor. Da li je gušt nakon dvorana doći u manji klub gdje se ljudi guraju, prolijeva se piva a atmosfera često zanosi…
Znaš ono kako kažu, nema loših bendova, ima samo prevelikih muslimana (smijeh).. mi smo svi prošli taj put … u ovom poslu klubovi su neki početak u stvari da razlučiš da li si za ovaj poso.. jeste da se ne skupi puno ljudi ali tu su najžešći kritičari i najljući rokeri.. ko prođe kroz to sito klubova kao što smo mi prošli kroz Sarajevo 80ih..pogotovo kad sviraš pred svojom publikom koja ti traži dlaku u jajetu… poslije je lako svirati u Zagrebu i u Splitu i u Beogradu. Najteže je kod svoje kuće biti prorok, što se kaže.. Mi smo do danas sačuvali taj pošten odnos prema ljudima i za nas ne postoje veliki i mali prostori, za nas ne postoje mali i veliki gradovi.. mislim da ljudi već prilično dobro znaju kako Zabranjeno Pušenje funkcioniše. Pogotovo bendovi koji žive od publike, mislim da manje više svi imaju takav sličan odnos. Bendovi koji nemaju neko političko zaleđe, ono što mi u Sarajevu kažemo, neku „štelu“, koji imaju samo publiku, isto ko engleski fudbal koji živi od publike. Igra se svih 90 minuta i pošteno.
Uglavnom poslije velikih pozornica svi vole doći u manji klub i pošteno razvaliti.
Svaki taj prostor ima svoje prednosti i mane. Veliki prostori su prilično neintimni, priča je klasična, većina ljudi te gledaju na displayu a ne sa neke normale udaljenosti, tako da ne možeš na takvom koncertu lako komunicirati. Nekako je na velikom prostoru sve sporije, veći su sistemi i razglasi, nemaš tu brzinu da tebi neko dobaci sa šanka da ti možeš njemu da da odgovoriš nečim duhovitim ili ne duhovitim. Mali prostor je jako inspirativan jer ljudi direktno učestvuju u predstavi sa svojim nekim duhovitostima, dobivanjima, neki se popnu pa pjevaju, u svakom slučaju je to puno živopisnije i dinamičnije nego na stageu gdje do prvog tvog muzičara imaš 10 metara (smijeh).
Baš će tako biti u Križevcima, imam osjećaj. Koncerti vam znaju trajati, imate bogat repertoar, hrpu hitova. Kako izabrati između svih tih pjesama, ubaciti malog novog albuma kako to bendovi rade ili igrati na sigurno?
Na ovoj turneji imamo specifičnu situaciju, izašao nam novi CD Radovi na cesti a odradili smo i jubilarne koncerte rađene u sklopu naše godišnjice uz jednu malu izložbu koja se zvala „Novi primitivizam za početnike“. Pojavila se situacija da smo vratili strašno puno starih pjesama, pogotovo sa prva dva CD-a iz 80ih na radost starijih ljudi koji su tada počeli slušali Pušenje. Istovremeno je izašao i novi CD koji je opet puno bliži novoj generaciji tako da su ovi zadnji koncerti trajali jako dugo, po dva, tri sata tako da se ljudi ne moraju bojati za feštu do ranih jutarnjih sati.
Kako je osjećaj biti u Pušenju već 30 godina? Dosta je to emotivno a opet posao?
Znaš što kaže jedan moj komšija kad sam mu ja čestitao 30 godina braka? Ma kaže, pustite komšija, da sam ubio čovjeka, već bi me pustili (smijeh).. Mi iskreno nismo nikada vjerovali da ćemo dugo opstati u ovome, niti smo očekivali da ćemo živjeti od muzike, tako se desilo, vrijeme je tu jedini sudija da li će te pjesme preživjeti i hoće li ih novije generacije slušati, to niko ne može da zna. Bez obzira na kritike, nagrade i sve to što dobiješ, vrijeme i publika presuđuje tvojoj sudbini. Ovaj poso, bar što se mene tiče, to je kao oni zatvorenici u američkih zatvorima što po 20 godina čekaju onu smrtnu presudu. Neke nikada i ne osude, odu u penziju. Tako da smo i mi osuđenici koji će dočekat’ penziju, izgleda. (smijeh)
Iza tebe je dugačka karijera, fakultetska diploma, život na relaciji Zagreb-Sarajevo. Rock scena bivše Juge, fali nam karizmatičnih novih likova. Imamo taj fenomen folk muzike, oni su ti neki novi idoli koji su bili rock buntovnici.
Rock je bio u onom sistemu mažen i pažen. Bez obzira što zvuči malo blasfemično ovo što ja pričam, u suštini u toj zemlji je bila nekako šizoidna situacija gdje si ti u stvari imao neku alternativu i subkulturu, možemo reći i buntovništvo direktno sponzoriranu od države. Vel’ke festivale, imao si omladinske klubove u svakom gradu, kupovali su se instrumenti od državnih para, sređivali su se prostori za vježbanje, mi smo sve to imali za razliku od narodnjaka koji su bili oporezovani, njihovi su CD-i koštali skuplje, nisu imali nikakvu podršku, teško su dolazili na velike televizije. Jednostavno, rock’n’roll danas je prisiljen da se sam organizuje a očigledno to baš nejde tako, sad kad je nestala ta jedna velika financijska injekciju koju je država davala za mlade, i ta muzika je počela da stagnira. Pogotovo i ta neka iscjepkanost i fedualizacija prostora gdje ti više i ne možeš doći u medije u nekoj drugoj državi tako lako.
Još jedno možemo pozvati ljude na vaš koncert u Križevce, 27. rujna. Što očekivati?
Ovo je turneja sa dosta starih pjesama, dosta je tih veterana vraćeno sa klupe u igru. U Križevcima već nekoliko puta sviramo, mislim da će biti i nekih domaćih navijača. Mi pokušavamo napraviti koncert zajedno sa ljudima koji na njega dođu, ja vjerujem da ćemo to u Križevcima uspjeti.
Hvala Sejo na razgovoru na razgovoru i vidimo se na koncertu.
Hvala vama i svoj raji što nas sluša!
Komentari su zatvoreni.