Festival koji ne postoji

„Grad koji nema scenu nije grad.“, rekao je nedavno jedan postariji gospodin, gost desetog Culture Shock Festivala, križevačke kulturno-umjetničke manifestacije-nedonoščeta u organizaciji udruga POINT i KVARK. Taj jedinstveni događaj u regiji od svojih samih početaka priključen je na aparate za održavanje životnih funkcija, a danas, deset godina nakon skromnih početaka, festival još uvijek ne daje nagovijestiti da će izaći iz izolacije svog iron lunga ili se bar probuditi iz kome koja ga drži okovanog za mračno podzemlje Kluba kulture. Ne pomaže čak ni činjenica da je prostor Kluba jedini konstantni generator scene, teatra, glazbe, izložbi i drugih oblika kulturnog života našeg milog „grada“.

Ova križevačka Trnoružica, unatoč zdravom pulsu i dobroj krvnoj slici, već deset godina sniva svoj san nekoliko metara ispod zemlje, na koti koju simbolično dijeli s mrtvacima i kanalizacijskim cijevima. U očima prosječnog križevačkog konzumenta javnog života – sve je to tu negdje, i po sadržaju i po poželjnosti u bližoj okolini. Štoviše, ta se ista čestita osoba konvencionalnih životnih vrijednosti na spomen CSf-a spontano ježi i fobično pita: „Kaj oćeju ti narkomani iz Kluba, i zakaj svako malo dovode nekakve klošare, Rudanice i Grubišiće kojima nas bezuspješno pokušavaju šokirati?!“.

Znate, poput provincijskih gradića iz Lovecraftovih gotičkih horrora, i Križevci imaju svoju mračnu tajnu. Ponekada, kad se određene zvijezde na nebu poklope, a ispred Kluba se počnu okupljati pankeri s motornim uljem u plastičnim bocama, svaki pošteni građanin ovog grada navuče rolete, ugasi svjetlo, napravi znak janjećom krvi ispred ulaznih vrata i okupi voljeno potomstvo dok jeza ne prođe, a gosti Kluba vrludajući ne napuste grad.

Možda je problem u samom konceptu festivala, koji se svodi na niz tematski nepovezanih događaja razbacanih tokom dva preduga mjeseca, pri čemu se organizaciji zbivanja pristupa gerilski, ad hoc i s mješovitim uspjehom. Gaže se u većini slučajeva dogovaraju preko prijatelja od prijatelja od prijatelja, što nije negativno, i što jedino spašava cijeli festival od anemije, ali vjerujem da je iscrpljujuće i dugoročno neodrživo. O isplativosti i zaradi ovdje nema smisla govoriti. Culture Shock nije takva manifestacija. Problem je što se cijeli festival oslanja na brigadu pojedinaca voljnih uložiti slobodno vrijeme, vlastitu karizmu i adute iz rukava kako bi se osmislio i ostvario program.

Možda bi udruge-organizatori trebale dio posla prebaciti i na ostale članove koji su to za sada samo nominalno, na papiru, i valjda zato da to mogu navesti u životopisu ili štajaznam, te ih aktivirati u pripremi i provođenju festivala. Veliki je propust i to što za većinu događanja promotivni materijal stiže prekasno ili ga uopće nema, osim na ulazu u Klub kulture. Za većinu Križevčana, Culture Shock je festival koji ne postoji, nije vani, nije uvijek i svagda prisutan, a to nije dobra reklama.

Zanimljivo je da je festival u ovoj jednoj deceniji koliko postoji uspio okupiti skromnu, ali vrlo šarenu sljedbu, pa ukoliko postoji volja i financije da se Culture Shock Festival nastavi i u narednim godinama, jasno je da se moraju razmijeniti iskustva uključenih i promijeniti strategija, jer jedini koji već desetu godinu zaredom ostaju šokirani jesu organizatori kad sve stave na papir i nakon toga bace pogled u svoje novčanike.