Na jučer objavljeno otvoreno pismo predsjednika Teniskog kluba Križevci Gorana Gregureka upućeno Podravskom listu nadovezala se i ravnateljica Srednje škole „Ivan Seljanec“ Križevci Gordana Juran-Ratković, čiju reakciju također objavljujemo u integralnom obliku.
Poštovani,
u prošlom broju Vašeg tjednika u članku o Teniskom klubu spomenuta je i Srednja škola „Ivan Seljanec“ Križevci. U članku se dovodi u sumnju regularnost i kvaliteta radova koje su izveli učenici. Svakako moram naglasiti da Srednja škola „Ivan Seljanec“ Križevci izvodi radove po svom programu praktične nastave, a s učenicima su na praktičnom dijelu dva majstora uz stručni nadzor kojeg osigurava investitor. Time je osigurana i kvaliteta izrade ugovorenih radova.
Učenici Srednje škole „Ivan Seljanec“ Križevci do sada su izveli dosta građevinskih radova u okviru svoje praktične nastave, od kojih je velik dio bio humanitarnog karaktera. Prvu kuću još smo 2005. sagradili za obitelj u Kalničkom Potoku kojoj se nakon zime srušio krov nad glavom. Nakon toga zaredalo je više takvih projekata, a u posljednjih nekoliko godina izdvojila bih adaptaciju ulaza u prostorije Udruge invalida i ono na čemu još uvijek radimo i surađujemo s drugim humanim obrtnicima i poduzećima, a to je adaptacija kuće za Udrugu za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Križevci i njihov klub „Maslačak“. O kvaliteti rada i o kvaliteti takvog načina poučavanja i praktične nastave govore radovi naših učenika, zadovoljni korisnici i mnogi naši učenici koji su danas priznati majstori križevačkih i inih građevinskih poduzeća i obrta.
Molila bih Vas da objavite moju reakciju na anonimne sumnje iz spomenutog članka jer smatram da i učenici i majstori svojim trudom dokazuju da nisu zaslužili takvu sumnju u svoj rad.
Ravnateljica Srednje škole
„Ivan Seljanec“ Križevci
Gordana Juran-Ratković, prof.
Poštovani Anone, zato što su takva posla o kakvima sam napisao komentar “tuđa posla”, s naglaskom na “tuđa” smo kao društvo tu gdje jesmo. Ja ne prihvaćam da moram gledati “svoja posla” dok drugi iskorištavaju djecu da njihovoj teti grade kuću, da im za tu “humanitarnu akciju” grad Križevci kupuje s mojim novcima materijal … i da se jednom rječju bave ako ne kriminalnim, onda barem moralno upitnim poslovima. Tako dugo dok se svi ne počnemo baviti takvim poslovima i ne počnemo javno ukazivati na te pojave, nećemo iskorjeniti iz našeg društvenog života to zlo koje ga nagriza i uništava.
Bilo bi isto tako zanimljivo čuti i vidjeti odakle stalno dolaze kojekakve “priče” kojima se ovakvi kao ti stalno bave. Ali, eto, cijelom hrvatskom narodu još uvijek nije jasno da konstantna produkcija takvih priča nije nikom donijela korist osim niškoristima koje ih produciraju, a da bi im bilo puno pametnije i produktivnije da napokon počnu gledati svoja posla. S naglaskom na “svoja” i “posla”.
Gospođo Juran, nitko Vama ne spori činjenicu da je kvalitetna “praktična nastava” najbolji način da učenici steknu potrebna znanja i vještine za svoja buduća zanimanja. No bilo bi zanimljivo čuti od Vas ili od nekoga ovlaštenog iz Vaše škole, koliko ima istine u pričama kako su se “humanitarne aktivnosti” učenika, zidara i tesara Vaše škole, provodile na privatnom objektu u jednoj susjednoj općini, koji je u vlasništvu bliske obitelji Vašeg nastavnika praktične nastave, koji je opet u rodbinskoj vezi sa jednim visokopozicioniranim križevačkim političarem. Znate to vrlo loše zvuči, a Vi kao ravnateljica školske ustanove koja ima specifičan način obavljanja praktične nastave, imate dužnost da štitite njih kao učenike, ali i da spriječite iskorištavanje njihovog rada na način da se preko njih provode privatni politički interesi bilo koga u ovom gradu. Nadam se da Vas imenovanje za ravnateljicu koje Vas je “koštalo” i izlaska iz stranke kojoj ste dugo godina bili na čelu, neće spriječiti da na adekvatan način upozoravate i da se borite protiv toga da Vaši učenici služe za privatne interese pojedinaca, pa makar oni bili sakriveni i iza nekakvih navodnih “humanitarnih” aktivnosti…
Poštovani gospodine Štef.
Sve ove navode mogu provjeriti, ali ne na anonimne dojave i potpise tipa Štef, Joža, Ivek i sl. Iako znam tko ste, neću Vas razotkrivati kad već ne želite raspravljati pod punim imenom i prezimenom. No budući da se ja potpisujem, ja i stojim iza onog što sam napisala, a vi možete pisati kaj god. No, ako već nema hrabrosti za potpis, pozivam Vas da osobno dođete u školu, objasnite svoje sumnje (ja neću nikom reći da ste bili), pa ćemo sve razjasniti. Što se tiče stranačkih poslova, vidi ste da niste najbolje informirani. Ja sam bila član HNS-a i dva puta v.d. predsjednica stranke s pauzom od 7 godina između ta dva puta. Oba puta pristala sam na to samo u svrhu da stranka opstane u Križevcima. Nikad mi nije bila namjera jače se stranački angažirati, jednostavno to nije za mene. Nakon zadnjih izbora, zaključila sam da rezultati nisu na mojoj strani i da je vrijeme da se povučem prije izborne skupštine kako ne bih opterećivala novo vodstvo. Možda bi bilo dobro da se i u “Vašoj” stranci tako razmišljalo. Čujem da nije. No, neću u to ulaziti. Ovo je sve od mene u raspravi u kojoj se samo ja potpisujem. Pardon, gospođa Knok se također potpisala. Puno pozdrava i nadam se skorom viđenju 🙂 Gordana Juran-Ratković
da se nadovežem : kolko ja znam , većina te djece su stipednisti “Radnika” i školuju se za njihove potrebe. praksa je najbolja u građevini na gradilištu ! to svakako! samo, ti učenici tu praksu i gradnju rade za badava – bez plaće , jel tako? a grade nečije građevine i terene …Pa onda bi im mogli i platiti taj rad . Ili – izračunajte koliko bi koštao registrirani obrtnik koji vrši gradnju neke kuće, kučiće, ulice ?!
Učenici su stipendisti Radnika. Zbog toga su obavezni određeni broj godina za Radnik i raditi. To je mnogim učenicima vrlo velika pomoć koja uvelike olakšava njihovo školovanje. Voljela bih osigurati ovakvu potporu i učenicima u drugim zanimanjima. Probat ćemo i u tom smjeru nešto učiniti. Škola nema mogućnosti da plaća učenicima za rad na praktičnoj nastavi, ali zato nabavlja alate, sredstva za praktičnu nastavu, zaštitna sredstva, materijale … Osim toga, velik dio tih radova je humanitarnog karaktera ili je od javnog interesa. Učenici također ne mogu obavljati veće radove, dakle nisu stvarna konkurencija ozbiljnim tvrtkama i obrtima. Negdje moraju naučiti raditi, a stvaran posao jest najbolja edukacija. Drugi način, kojeg nastojimo provoditi u što manjoj mjeri jest da kupimo materijal, učenici naprave zid ili dimnjak i onda to srušimo… i sl.
Bravo Gordana