INTERVJU Ratko Matić već 1000. put večeras poručuje – Ne dirajte mi krugove!

Kad se večeras u radijskom eteru od17 sati čuje Noli turbare circulos meos, bit će to 1000. put da je Ratko Matić, križevački medijski i kulturni entuzijast, započeo emisiju Ne dirajte mi krugove na Radiju Križevci. Autor, urednik i voditelj proslavit će jubilej radno, govoreći o znanosti, kulturi i umjetnosti, kako to čini već 21 godinu.

Kako ste došli na ideju o takvoj radijskoj emisiji? Vrijeme je usred rata 90-ih, iako ne i u Križevcima, vi ste nastavnik u školi…

Desetak i više godina prije nego što su se pojavili “Krugovi”, na Radiju Križevci jedno je vrijeme postojala zabavna mozaična emisija “Radio stop” čiji su se urednici i gosti izmjenjivali, pa sam u njoj mnogo puta sudjelovao kao student fizike koji na zabavan način objašnjava neke prirodne i matematičke fenomene, kao zašto je nebo plavo, kako avion leti, koliko zrna pšenice nam treba da popunimo šahovsku ploču… Burna društvena previranja (blago rečeno) krajem osamdesetih i početkom devedesetih nametnula su javnim medijima mnogo sumornije teme pa se gotovo činilo da je pravi luksuz pričati u to vrijeme zašto su astronauti svojedobno skakutali po Mjesecu kao na usporenom filmu.

U to sam vrijeme predavao fiziku i informatiku na križevačkoj gimnaziji i takav “zabavljački” ton održavanja predavanja imao je na mlade slušače vrlo pozitivan psihološki učinak. Kad sam dobio ponudu za obnovu angažmana na Radiju, učinilo mi se to kao dobra prilika da iskušam taj recept i na širem i heterogenijem slušateljstvu gdje bi uspjeh mogao biti još i veći zato što se preko radija nikome neću zamjeriti provjeravanjem znanja, ocjenjivanjem i slanjem na ponavljanje godine. Onaj tko ne zna, ne snosi nikakve posljedice, a onaj tko zna može čak biti i nagrađen, kako je na početku i bilo.

Urednica na radiju, koja je i danas na toj dužnosti, je li podržala takav format?

Ako se dobro sjećam, tada je funkcioniralo i nekakvo uredničko vijeće sastavljeno od građana različitih profila koji su utjecali na sastavljanje i repertoar programa pa je prijedlog za osnivanje emisije tipa “popularno o znanosti i tehnici” potekla iz njihovih redova, jer su se sjećali mojih davnih epizodnih pojavljivanja na Radiju. Urednica je to očito podržala, ili bar nije imala ništa protiv, jer nisam primijetio niti najmanje “porođajne” probleme. Imao sam slobodu emisiji dati ime, ušla je u redovni tjedni raspored emitiranja sa stalnim i sigurnim terminom, isprva je trajala pola sata, pa uskoro školski sat, pa “puni sat”, pa na kraju “blok sat”, kako se to u školi kaže. Na raspolaganje sam dobio tehničara, pa i izvan termina emisije, ako treba nešto montirati, a posebna “potvrda” da sam “prihvaćen” u ekipu Radija bio je redovni, ne baš pretjerani, ali ipak dobrodošao, honorar koji sam sav ulagao u sadržaj i kvalitetu emisija.

Odakle nadahnuće za naziv i zašto baš Arhimed?

Baš su te ratne godine odredile ime. Arhimed je jedan od najvećih autoriteta prirodnih znanosti koji se znanošću bavio i dok je oko njega bijesnio rat, pa je čak i poginuo ignorirajući tu činjenicu. Legenda kaže da je braneći svoj znanstveni rad rekao protivničkom vojniku “Noli turbare circulos meos”. S druge strane, onih dana kada sam počeo raditi emisije, bila je vrlo popularna tek objavljena pjesma “Ne dirajte mi ravnicu”, pa je i to pomoglo u izboru naziva, jer se Arhimedova izreka s latinskog slobodnije može prevesti ili bar parafrazirati kao “Ne dirajte mi krugove”. Ako je “ravnica” metafora za naš fizički, materijalni prostor koji ne damo dirati, onda su “krugovi” matafora za naš duhovni prostor koji jednako tako treba braniti.

Kad je emisija prvi put išla i u kojem terminu?

Prva je epizoda objavljena u subotu, 20. ožujka 1993. godine u 11 sati i trajala je pola sata. Svega je nekoliko puta trajala pola sata i uskoro je u više navrata produljivana, kako sam već spomenuo, svakih nekoliko mjeseci, dok nije uskoro dosegla trajanje od sat i po. Jedno je vrijeme emitirana subotama u 17 sati, pa u 12 sati, da bi na kraju bila premještena na utorak u 17 sati, zbog “žestoke” konkurencije emisije želja i pozdrava čija je potreba za vremenom subotama bila najizraženija.

Što je cilj emisije i njena misija, zapravo? Obzirom i na to da takav format baš i nije uobičajen na lokalnim radijskim postajama i uopće u medijima?

Mnogi će možda reći da je svrha i cilj radija kao medija zabavljanje slušatelja. Zabava je neizostavni način radijskog djelovanja, ali nikako ne smije biti jedini. Po meni, a i po mnogima čije mišljenje uvažavam, radio kao institucija koja cijeni svoje slušatelje mora imati program uravnotežen u ovim komponentama: informacija, edukacija, zabava. Informativna komponenta podrazumijeva istinite, jasne i ažurne vijesti. Edukativna komponenta podrazumijeva znanstveno utemeljena ili bar prihvatljiva objašnjenja, razjašnjenja i opise, te poštovanje elementarnih etičkih principa u stavovima koje izražavamo, o čemu god da pričamo. Zabavu ne treba posebno obrazlagati, ali zabava se može provlačiti i kroz informaciju i edukaciju, što činimo načinom na koji nešto obrađujemo.

Zato se informativni i edukativni dio programa metodološki razlikuje od strogog školskog i akademskog pristupa, nije tako formalan a smije biti i nedorečen, jer cilj nije rastumačiti do kraja ako to nije jednostavno, nego zainteresirati slušatelja koji će onda “istinu do kraja” potražiti negdje drugdje. Dakle, cilj i misija emisije “Ne dirajte mi krugove” je promidžba svega što čovjeka izdiže na razinu civiliziranog bića, a to su znanost, kultura, umjetnost, obrazovanje…

Možete li reći koji su vam bili najznačajniji, a koji najdraži gosti? S kojima ste bili najmanje zadovoljni? Što biste izdvojili kao najpamtljivije trenutke u 999 izdanja svoje emisije?

Bitna sloboda kojom također raspolažem jest izbor gostiju. Kako nisam mazohist da izabirem one s kojima bi mi bilo teško komunicirati, podulji bi bio popis “najdražih”. “Najznačajnijih” ima također mnogo, jer i zovem one koji su, bar meni, “značajni” a koji su mi dohvatljivi s raspoloživim budžetom od nula kuna. Spomenut ću samo dva primjera, kojima nitko neće pozavidjeti što su baš oni na popisu, jer ih između mnogih “značajnih” izdvajam po kriteriju “nema ih više među nama”: akademik Andre Mohorovičić i kardinal Franjo Kuharić. Među najznačajnijima su i stoga što su mi gostovali dok sam još bio “mlad” po stažu, u prvim emisijama, pa sam uoči razgovora s njima strepio jesam li uopće “dorastao” da sjednem pored njih, a kad sam s njima razgovarao, drhtao sam. Danas, nakon 999 emisija bitno je drugačije. Sad već pitam gdje je taj Stephen Hawking da nam konačno ekskluzivno za “Krugove”, onako na uho, jednoga utorka popodne, objasni kako se na koncu ponašaju te crne rupe!

Nego, da se vratim još na trenutak kardinalu Kuhariću. On je sigurno do sada i jedno od najvećih iznenađenja “Krugova”. Kako su “Krugovi” “svjetovna” emisija i ne bave se vjerskim temama, mnogi bi se mogli zapitati kako se on našao u ovom programu. Neka se i dalje pitaju! Meni je dovoljno i najvažnije da se kardinal nijednoga trenutka nije dvoumio oko sudjelovanja u emisiji za koju je jako dobro znao, bar po mom pristupu njemu, kakvog profila može biti. Razgovor smo obavili “na terenu”, za vrijeme jednog njegovog posjeta vjernicima. To je i jedan od najpamtljivijih trenutaka “Krugova”.

Naime, prišao sam mu i rekao da imam želju s njim razgovarati za emisiju “Noli turbare circulos meos” (što mu, naravno, nisam trebao prevoditi) ali nemam čime snimiti razgovor. A on me poveo sa sobom da među okupljenim vjernicima zajedno potražimo nekoga novinara koji će nam posuditi uređaj za snimanje!!! I kakvu je ulogu mogao kardinal Kuharić imati u emisiji?

Bila je to prva polovica devedesetih godina prošloga stoljeća i nisam toga trenutka u čitavoj zemlji mogao naći ili se sjetiti pogodnije javne osobe da s njom popričam o nekim etičkim pitanjima…

Ima još dosta pamtljivih trenutaka a neki su od njih i prilično bizarni i “dramatični”. Nekoliko sam puta tek u polovici emisije primijetio da sam kod kuće ostavio važne materijale za nastavak emisije. Mirno i pribrano sam odabrao neku skladbu koja traje desetak minuta (na sreću “Pink Floydi” takvih imaju dosta!) i odjurio autom kući po materijale. Uvijek se posrećilo da stignem nazad prije isteka skladbe i slušatelji nisu mogli niti slutiti što se zapravo događalo za vrijeme dok su slušali “malo dulju” skladbu kao glazbeni predah!

Ostala mi je zapamćena i emisija koja već od prve sekunde nije išla po sinopsisu i s njime se do kraja nije srela! Na putu autom u emisiju, dok sam čekao na semaforu zeleno svjetlo, cestu je preda mnom prelazio jedan naš sugrađanin kojega do tada nisam vidio godinama, osim što sam ga nekoliko dana prije vidio na nekom satelitskom televizijskom programu kako demonstrira pred Bijelom kućom u Washingtonu svirajući na gitari i pjevajući “Give Peace a Chance”. Naravno, “uhitio” sam ga istoga časa i “priveo” na Radio gdje sam ga zadržao na “informativnom razgovoru” do isteka emisije. Izvornim sinopsisom te emisije poslije sam kod kuće oprao prozore.

S kojim sam gostima bio najmanje zadovoljan? Prvo, ovoga trenutka proslavljam tisućitu emisiju, pa ću izbjeći razmišljanje o gostima u negativnom kontekstu. Drugo, čak mi nitko i ne pada na pamet, nisam zlopamtilo, pa bih se trebao malo više potruditi da se sjetim. Sjećam se da je bilo i takvih o kojima sam naknadno popravio mišljenje, pa sam njihov nastup u “Krugovima” shvatio samo kao njihov “lošiji dan”. Zapravo, na pitanje s kojim sam gostima najmanje zadovoljan mogu i (u šali) ovako odgovoriti: u emisiju ne zovem političare, pa takvih gostiju zato niti nema!

Kad ste zadnji put plaćeni za emisiju Ne dirajte mi krugove? Kakva je uopće suradnja s urednicom, kolika vam je autorska sloboda, ili ste imali i kakvih intervencija?

Honorar se “šutke ugasio” otprilike kada je emisija navršila tri godine, dakle još davne 1996. godine! Suradnja s urednicom se i ne osjeća, naime rijetko se vidimo ili čujemo. U tom smislu autorska sloboda mi je maksimalna, jer je očito dovoljna moja vlastita autocenzura koja profilira emisiju i nikad ne dobivam nikakvu lošu primjedbu ili upozorenje. Intervencija je bilo samo indirektnih, i to vrlo davno, naime u obliku popisa “nepoćudnih” izvođača čija se glazba jedno vrijeme devedesetih nije smjela emitirati.

To je vrijedilo za čitav Radio, ne samo za mene, a mene je pogađalo zato jer je na popisu bilo i autora koje izuzetno cijenim i koji su mi se činili vrlo pogodnim za “Krugove”, kako zbog njihove kvalitetne glazbe i tekstova, tako i zbog njih samih kao osoba. S vremenom je taj “index auctorum prohibitorum” nestao iz studija što je meni bio znak da odmah počnem nadoknađivati njihovo višegodišnje “izgnanstvo”. Danas mi je drago da ni u jednom autoru čija sam djela emitirao nisam “pogriješio”, naime svi su oni uskoro doživjeli svoja službena reizdanja u hrvatskim izdavačkim kućama. Neki od njih još i danas naveliko opet koncertiraju po Hrvatskoj dok publika traži “kartu više” za njihove nastupe.

Što je najvažnije za dobru pripremu emisija, kako se pripremate za nastup uživo u eteru?

Disciplina, dobra volja, znatiželja, ustrajnost, tvrdoglavost, samokritičnost, dovoljno vremena… Emisije se rade stalno, u svakom trenutku, sve što doživim, što čujem, vidim, snimim snimačem zvuka, ili samo pomislim, sve to prolazi kroz “filter” koji se zove “pogodnost za radio”. Postoji jedan relativno novi pojam koji se pojavio s internetom, kojega nije bilo u vrijeme nastanka “Krugova” ali sad mogu reći da su “Krugovi” zapravo to, naime moj “radijski blog”. Dakle, neprimjetno pripreme nikada i ne prestaju, a za one očite, kada se “raspisuju”, uobličavaju u “epizodu” sa suvislim početkom i završetkom, s izborom kvalitetne i odgovarajuće glazbe svih žanrova od klasike do popa, za te neposredne “formalne” pripreme poželjno je da imam na raspolaganju oko deset sati. Ima emisija za koje nemam toliko vremena, pa ih pripremim i za nekoliko sati, a kad sam s takvima jako zadovoljan, tek tada mi je žao što nisam za njih imao tih deset sati vremena, jer kako bi tek tada bile dobre!

Što smatrate najvažnijim postignućem emisije Ne dirajte mi krugove nakon 21 godine neprekidnog emitiranja?

Krenut ću od sebe. “Krugovima” sam prvo sebe odgojio i izgradio, sam sebe naučio na uporni i sistematski rad, na radnu disciplinu. Zahvaljujući “Krugovima” obogatio sam svoj život putovanjima i susretima s različitim zanimljivim ljudima, što bih sve možda i “zaobišao” da me “Krugovi” nisu na neprimjetan način na to “tjerali”. Mnogo sam i naučio, što inače možda ne bih, jer ima nekih tema kojima sam se bavio i proučavao ih zato jer su to “Krugovi” “tražili”. A što sam postigao za druge?

Ako ništa drugo, vjerujem da u “Krugovima” mnogi slušatelji imaju bar zabavu na neki nestandardan način. Ako koriste radio za zabavu, onda su dobili i takvu vrstu zabave u kojoj nikada nije na odmet nešto i saznati i naučiti. Sjećam se međutim i prvih godina “Krugova” kada je bilo i pokrovitelja i nagradnih igara, to jest kvizova znanja na koje su se javljali mnogi mladi ljudi. Ima ih koje danas sretnem kao zrele ljude u najboljim godinama pa mi kažu da je neka tema u “Krugovima” koje su slušali pa u njima i “zaradili” nagradnu maju ili kravatu odgovarajući na pitanja, bila onaj jezičac na vagi koji je presudio da krenu studirati baš to, a ne nešto slično ili drugo… I nisu se pokajali, čak i bez obzira na to što “komercijalno” ponekad baš nisu sjajno prošli.

Ma krenimo samo od toga da se ljudi dobro osjećaju kad slušaju “Krugove”. Već i to je dovoljno, jer raspoloženje u nama pokreće takve neprimjetne događaje da je i teško pohvatati svu tu uzročno-posljedičnu povezanost onoga što doživljavamo. Ima još jedno važno postignuće emisije: od početnog “soliranja” u emisiji polako je spontano stvoren svojevrsni tim, “redakcija”. Naime, emisija ima i nekoliko stalnih i povremenih suradnika koji uređuju svoje “rubrike” dostavljajući pisane tekstove. Tako u emisiji postoje i “autonomni” suradnički “otočići”: javljanja iz knjižnice, vijesti odabrane posebnim kriterijima važnosti, sjećanja na događaje iz prošlosti čije se godišnjice navršavaju… Dakle, emisija je “navukla” neke slušatelje i da budu stalni aktivni sudionici u emisiji i njeni sukreatori.

Još jedno važno postignuće emisija jest i stalna briga za lokalne “snage” iz znanosti i umjetnosti, kako živuće ili tek perspektivne, tako i za one koje su imale važno mjesto u povijesti grada pa smo skloni zanemarivati ih i zaboravljati. Mnogi su mladi talenti u raznim područjima kao tinejdžeri već dobili priliku pokazati svoje kvalitete nastupajući u “Krugovima”, a do danas su se i profesionalno potvrdili. Ima ih koji svoja umijeća i znanje nisu predstavili samo kao gosti nego su u emisiji proveli jedno vrijeme “na praksi”, naime koji su još u učeničkim ili studentskim danima dobili priliku da se zabavljaju “pomažući” mi kao spikeri ili voditelji kratkih rubrika, pa su se nastavili baviti sličnim zanimanjem, od amaterske glume do danas profesionalnog svakodnevnog višesatnog vođenja programa uglednih radijskih kuća.

Što se tiče križevačkih uglednih ljudi iz prošlosti, pratim sve što se o njima otkriva, objavljuje ili priređuje u njihovu čast, pa se mnoge emisije posvećuju baš njima. Emisija također prati, najviše što stigne, događaje u gradu s područja znanosti, kulture i umjetnosti, pa je tako imala prilike pratiti i detaljno izvještavati o jednom nesvakidašnjem događaju kojemu se baš ovih dana navršavaju tri godine. U blizini Križevaca, gotovo na rub grada, 5. veljače 2011. pao je meteorit o kojemu sam mogao izvještavati iz prve ruke, jer sam član ekipe koja ga je i pronašla! Jedna od ekskluzivnih tema “Krugova” svakako je taj meteorit čiji se uzorci proučavaju na sveučilištu u Manchesteru, pa svaki čas saznajemo neke novosti iz tog istraživanja.

Kakav je feedback, reakcija slušatelja? Imate li uopće ikakve podatke o slušanosti Krugova, postoje li?

Službenih i sustavnih egzaktnih istraživanja na nekom ispravno odabranom i velikom uzorku građana sigurno nema. U osobnim, privatnim kontaktima s mnogim poznanicima mogu čuti mišljenja i komentare. Isprva je bilo mnogo pohvala, pa su se kasnije prorjeđivale i danas su vrlo rijetke. No, nije to mjerilo “dobrote”. Naime, “Krugovi” su dio naših života već više od dvadeset godina, to je nešto što dobivamo kao “sljedovanje”, kao Sunce svaki dan. Nitko Sunce više i ne hvali jer se “podrazumijeva” da je nešto što je tu i što je dobrodošlo. Tek kad bi nestalo, onda bismo uvidjeli koliko je bilo dobro. Zato mi je mnogo važnije što ne čujem nikakve loše komentare. Vladajuća društvena klima i mogućnosti medija, prije svega “sloboda” izražavanja koju nudi internet, doveli su do hipertrofije “manije” da po svemu pljujemo i bacamo drvlje i kamenje i da nam “ništa sveto nije”. Teško hvalimo ali vrlo lako kudimo. Bar bi vrlo lako bilo o “Krugovima” nešto loše reći ili napisati, a to ipak još nisam čuo ili pročitao po forumima. Meni dovoljno.

Kada vam je bilo najteže raditi emisiju “Ne dirajte mi krugove”, možete li usporediti uvjete rada u početku, bez oslanjanja i pomoći tehnologije, i danas, kad je do svih informacija lako doći na mreži?

To je ona zamka u kojoj svi možemo stradati. Da imamo, pa onda nemamo. Tim redom. Za obrnuti poredak nema problema. Dakle, stvarno mi nije jasno kako bih danas napravio emisiju da mi netko ugasi internet. Bih nekako, u njoj bi bilo više osobnih komentara, mišljenja, više glazbe, jer ne bih stigao sakupiti toliko podataka s kojima onda mogu operirati. Bila bi više “meditativna”. Nekad je bilo normalno raditi bez interneta, uz pomoć knjiga i časopisa iz kojih su se crpile informacije koje nisu bile toliko svježe, pa prema tome i toliko točne. I bile su mnogo skuplje, jer časopisi i knjige nisu bile toliko jeftini koliko danas internet.

Danas bi bilo teško bez interneta, a onda nije bilo teško, jer nismo znali da je teško! Zaključak je: ništa nije teško ako nismo toga svjesni. Međutim, težina pripreme emisije je zapravo ostala ista, samo je druge vrste: nekada mi nitko ne bi zamjerio a možda niti zapazio da baratam podacima starim godinu-dvije, a danas bi me netko mogao “uhvatiti” da nisam uočio kako je na primjer, sad izmišljam, baš jučer ujutro objavljen ispravak sastava Jupiterove atmosfere.

Koliko je glazba važan dio sadržaja Ne dirajte mi krugove, budući da su i uvodna i odjavna špica već prepoznatljive, od Pink Floyda do Queena?

Glazba je jako važna. Ona posredno govori o karakteru emisije i njenog autora. Reci mi kakvu muziku slušaš i reći ću ti kakav si. Ili, da skratim i završim izrekom iz antike kao što i emisija počinje izrekom iz antike. Platon je navodno rekao : „Što je u državi bolja muzika, bolja će biti i država“. Ili kraće: kakva muzika, takva i država. Da u ovom svečanom času ostavim državu na miru, dovoljno je za kontekst našega razgovora reći: Kakva muzika, takva i emisija!

Urednica i direktorica Radija Danica Čataj navodi da Ne dirajte mi krugove imaju svoju trajnu vrijednost.

-Najbolje godine emisije Ne dirajte mi krugove su one u kojima je njezin urednik popularizirao znanost na jednostavan i prijemčiv način te pritom podučavao svoje slušatelje. S vremenom će se odlijepiti od takvog koncepta emisije i početi se baviti kulturom, obrazovanjem, poviješću, pa čak i problemskim temama koje zadiru u bivanje samoga grada. Istina, cijelo vrijeme ostaje sebi dosljedan. Po meni najbolji je kad nam približava znanost.
Ne dirajte mi krugove imaju svoju vrijednost. Neću pogriješiti ako kažem da je u vrijeme kad je to bila znanstveno – popularna emisija, a emitirana na lokalnom radiju po svojoj kvaliteti, načinu na koji je  stvarana i bila realizirana, po nekima mogla biti emitirana i na III. Programu Hrvatskoga radija.
Emisija ima uski  vjerni krug slušatelja, što, radi svojega koncepta niti ne čudi. Da se gleda isključivo njezina komercijalnost, moguće ne bi na višim razinama koncesije niti bila emitirana u sadašnjem terminu utorkom od 17 sati, već bi je urednici preselili u kasniji večernji termin ili je uopće ne bi više bilo. Međutim, treba cijeniti vjerne, pa makar bili slušatelji u manjem broju.