Ja, Hrvat

Zašto je kul kad u američkim filmovima vidimo da se iznad ulaza u lijepo uređenu, drvenu kuću vijori američka zastava, a kada se ista takva situacija dogodi u našoj domovini, onda su osobe koje su izvjesile zastavu podložne kritici da su desničari, „Veliki Hrvati“, hadezeovci, čak i ustaše. Ne kažem da sam u posljednje vrijeme vidio tako nešto, ili da bi mi to bilo nešto posebno drago, ali i da jesam – zašto bi tako nešto bilo neobično, čudno, pa čak i nepoželjno u očima drugih?

Znate zašto? Zato što je otvoreno iskazivanje domoljublja u našoj državi još uvijek idealan način da se sakrije primitivizam, netrpeljivost, mržnja i kriminal, pa je nekim ljudima sumnjivo čim osjete domoljubnu vibru. Znaju što bi se iza toga moglo kriti. Mnogi ljudi koji se ponose svojom državom, svojim obiteljima i načelima, srame se to isticati, zaobilaze teme domoljublja (i politike!) jer su simbole njhovog identiteta i zajedništva preuzeli negativni likovi koji su ih iskoristili za vlastite političke ciljeve. Žalosno je da se ljudi srame zapjevati neku tradicionalnu domoljubnu pjesmu, kako ljudi oko njih ne bi pomislili da su simpatizeri desničarstva i fašizma. A sve zato jer te iste pjesme masovno zlorabe i upotrebljavaju svi oni sumnjivi likovi s ustaškim znakovima na jaknama, kukastim križevima, HOS zakrpama, dinamovim grbom i dr., pa onda njihovi predvodnici, politički idoli i drugi.

Razne autohtone, šahovničarske, patriotske i ine organizacije hvale se hrvatskom tradicijom, hrvatskim korijenima, genima kamenim, vjerom u Boga i poštenjem. A što je to autohtono hrvatsko? Koja je to naša tradicija? Gdje su naši korijeni? Vjera?

Došli smo na granice bivših rimskih provincija u 7. stoljeću kao pogani, stepska horda, narod u pokretu, blatnjavi višebošci i barbari. Slavensko srce nije grijao topli mediteranski kamen. Nikakva poetična lapidarnost i hvale vrijedni geni kameni nisu oplemenjivali hrvatsku krv. Ako se tamo išta i dalo napipati, onda je to bio mulj stepskih močvara i miris suhe trave. Kao što to u „Mediteranskom brevijaru“ prenosi P. Matvejević: „…ni hrvatska toponimija ni zemljopisna nomenklatura ne mogu potvrditi da su Hrvati posve ovladali morem, (…), življenjem na moru i od mora.“. I to nije sve. Ne samo da smo bili uljezi u novom krajoliku, nego su nas i novi susjedi doživljavali kao otpad, šljam, roblje. Engleski „slaves“ i njemački „Sklaven“ dolaze od franačkog naziva za nas, slavene.

Iz tog smo razloga, da bi se umilili karolinzima i ostalim „zapadnjacima“, uzeli i novu vjeru – kršćanstvo. Nismo bili očarani „Rječju Božjom“ i „Dobrom vijesti“, pa smo otvorili svoja srca Kristu. Ne. Kratko i jasno, bili smo pokršteni dekretom hrvatskog kneza nakon 200-tinjak godina života u novoj domovini, da bi dokazali da nismo Huni i Avari, da nismo azijatski šljam i razbojnici. Po prvi smo puta poljubili guzicu dobrohotne majke Europe! Spakirali smo kumire Peruna, Velesa i ostalih bogova i bacili ih u kontejner, a na starim slavenskim svetištima sagradili smo kršćanske kapele i crkve. Arheološka iskapanja pokazuju da ispod brojnih hrvatskih bogomolja i svetišta postoje tragovi drevnih zemljanih radova i ostaci poganskih krugova (npr. crkvice podno Medvednice i širom Prigorja).

Zanimljivo je da u tim istim patriotskim, desničarskim krugovima riječ „slaven“ i nije najomiljenija. Još ako se spomene u kontekstu „južnih slavena“, eh, onda tek nastane sranje. Hrvat je, naime, slaven porijeklom, od toga se ne može pobjeći, ali bolje da se to ne spominje puno. Prosječni domoljub će lakše podnijeti da ga se nazove ustašom (još će se i simpatično nasmijati, priprijetiti prstom, kao, „samo ti podjebavaj, hehe!“), nego da ga se nazove slavenom. A opet zato što je jedna ideologija, ovoga puta lijeva (to zapravo i smeta domoljube i desničare), nadebelo koristila tu riječ kako bi identificirala novostvorenu SFRJ nakon 2. svj. rata – „…a Goti mi nismo, slavenstva smo drevnoga čest.“.

Odbacili smo staro ruho stepskih goniča stada i nabacili novo, finu tuniku europske zapadno-orijentirane gospode, pa ipak, koliko smo tom kulturalnom likantropijom profitirali, moglo bi se polemizirati u nedogled. Jedno je sigurno. Promijenili smo samo ruho, jer ćud je ostala ista.