Riječ je Gospodnja

Sjedio sam na klupi i čitao nešto o Velazquezovim bodegonesima i o tome kako su mu dvorski dušebrižnici temeljito pretresli rodoslovno stablo prije nego su mu dozvolili da postane vitez od Santiaga. Zamislivši se nakratko nad pitanjem što čovjeku otvara vrata višeg društvenog sloja, je li to pedigre ili su to individualna dostignuća, podigao sam pogled i pred sobom ugledao dvoje nasmiješenih Nijemaca s ruksacima na leđima. Sunce se ljeskalo o njihove mramorne germanske sjekutiće. Predstavili su se, rekli da su prvi put u Zagrebu i pitali me pričam li engleski. Već sam se počeo veselo ogledavati oko sebe da ih uputim gdje je katedrala, a gdje MSU, kad mi Njemica napomene da bi samo željeli razgovarati sa mnom – o „našem“ spasitelju Isusu Kristu… Na sekundu sam zatrokirao, mislim da mi je čak izletio i neki neartikulirani glas, nisam stigao smisliti neki bar donekle kvalitetan odjeb, a već su počela pljuštati pitanja. Sistematski. Uvježbano. Pravo sektaški. Kakav je moj doživljaj Boga? Da li mislim da je Isus bio stvarna osoba? Jesam li ja prijatelj s Isusom?

Uslijedila je kratka i bodljikava ćakula o religioznim preferencijama (mojim, naravno), neki čudni komentari i interpretacije biblijskih tema (koje nisam do danas uspio protumačiti) ispresijecani podužim mističnim pogledima u daljinu i kretnjama ruku mog sugovornika, i vješto preskakanje na novu temu kad god bi moj kontrirajući odgovor bio dovoljno uvjerljiv da gosn Apostol izgubi prednost u argumentima. Gledao sam malog lovačkog pesa na travnjaku i mislio si da bi ovaj razgovor imao više smisla kad bi bio upućen njemu. Reks bar zna da ima netko iznad njega i da mu fakat osigurava njegov kruh svagdanji (figurativno! ne hranite pse kruhom!). Ja nisam zagovornik takvih ideja i nisam pretjerano zainteresiran za njih. „Ok, jel ima neki razlog zašto pričamo o svemu ovome? Jer zbilja me više zanima je li senor Velazquez u familiji imao kojeg Židova, i kako je završila njegova dvorska drama…“.

Kiselih faca i pokunjenog držanja misionari su se oprostili sa mnom. Odnijeli su svoju radosnu vijest dalje od mene, tužni valjda što je još jedna duša ostala lišena Njegove topline i Očinskog dodira. Nemojte me krivo shvatiti. Odgojen sam kao katolik, proveo sam svoje vrijeme u crkvi, namirisao se smrada starih baba i nagledao skrušenih faca koje misle da ako progutaju hostiju, mogu i dalje povraćati svoj otrov čim ispare sa Svete službe. Dok sam bio klinac, nije mi to smetalo, čak sam volio biti tamo i pjevati crkvene pjesme, bile su nekako svečane i lijepe. Ali negdje kasnije tokom odrastanja, kad klinac počne shvaćati i druge dimenzije svijeta oko sebe, hostija počne ostavljati gorak okus.

Klinac nekako s vremenom izgubi interes za organiziranu religiju, usiljeni ritual, stalne kontradikcije, fikciju da smo svi jednaki, milodare i Mercedese, skromne halje i zlatno prstenje, političko usmjeravanje s oltara i sav taj privid skrušenosti i lažne brige za stado. Posvetiš se drugim stvarima. Skužiš da je život više od pripreme za onaj drugi, bolji svijet. Prebaciš svoj duhovni centar na neko drugo polje. I odakle onda obraz nekim tamo putujućim Petrima i Pavlima da se tako diletantski odnose prema tuđoj duhovnosti i stavovima. Da trže moral ko drangulije na Jakuševcu, i lakonski zaključuju da ja očito nisam dovoljno proučio to o čemu pričam i da nisam upoznat sa Svetim pismom (čiji su pisci btw bili „Bogom nadahnuti“ kad su krali stare sumerske mitove o Velikom potopu, a u štivu o Lotu i njegovim kćerima posramili samog markiza De Sadea).

Diego Velazquez je na kraju (posredovanjem španjolskog kralja Filipa) ipak primljen u Red vitezova od Santiaga jer je bio od čiste katoličke loze. Nisu uspjeli pronaći nijednog Židova ili (bismillah!) Maura u njegovoj porodici. Sve sama čista krv koja je preživjela tijesak inkvizicije i rekonkviste. Tako je Velazquez prije smrti na svojim „Las Meninas“ imao čast docrtati sebi raskošni crveni križ na grudi i umrijeti kao pravi ponosni kršćanin.