Utočište nezavisne kulture – intervju sa Sašom Lončarićem

Križevci.info prenosi najnoviji intervju iz rubrike “U fokusu” portala Kulturpunkt.hr, koja je dio projekta “Abeceda nezavisne kulture” koji zajednički provode udruga Kurziv i udruga Kulturtreger iz Zagreba. Projekt bilježi razvoj nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj i to u online prostoru, na portalu Kulturpunkt.hr, i offline prostoru, na otvorenim razgovorima i u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture. Ovo je online arhiv ideja i praksi nezavisne kulture od 90-ih do danas kojima je zajednička njihova aktivna uloga otpora prema postojećim društvenim okolnostima, nametnutim kao neupitnim vrijednostima. Sa Sašom Lončarićem, jednim od inicijatora i članom udruge K.V.A.R.K. razgovarali su o Klubu kulture i nezavisnoj kulturnoj sceni Križevaca.

Početkom svibnja 2013. udruga K.V.A.R.K. proslavila je trinaest godina svoga postojanja. Možeš li prepričati kako si ti osobno, a kako je udruga stupila na scenu nezavisne kulture?

Na nezavisnoj kulturnoj sceni aktivan sam još od 90-ih, u nju sam ušao s glazbene punk scene. Tada smo se kretali oko DIY scene i odlazili na koncerte bendova koji su se sami izdavali i nismo previše marili za kulturu koju su nametali mediji. Baveći se muzikom, shvatio sam da se želim više angažirati na sceni i sam organizirati neka događanja u svome gradu. Krajem 1997. godine izdao sam prvu lokalnu DIY kompilaciju pod nazivom KŽ-SHIT i na njoj su se nalazili svi aktivni lokalni bendovi 90-ih godina. U travnju  2000. godine lokalna inicijativa studenata i kulturnjaka u suradnji s Antiratnom kampanjom iz Zagreba organizirala je glazbeni festival, zvao se Gad na zraku. U to vrijeme, bendovi iz Križevaca i okolice svirali su alternativnu glazbu. Očistila se šuma u okolici grada od glomaznog otpada i organizirale su se razne radionice za mlade, jednostavno taj dan grad je živnuo. Preko 1000 ljudi svih dobnih skupina okupilo se na završnom koncertu.

Angažmanom oko festivala okupila se skupina ljudi koja je počela formirati alternativnu scenu u gradu. Mjesec dana poslije festivala osnovana je udruga K.V.A.R.K. Organizacija je osnovana kao inicijativa mladih i kulturnjaka za prostor nezavisne scene u lokalnoj sredini. Osnovali su je studenti i mladi koji su u to doba studirali u Zagrebu, tamo koristili prostore te i sami bili uključeni u razne inicijative, udruge pa su i samim time imali i viziju kako bi to trebalo izgledati. Osnivanje udruge bilo je nužno za dobivanje prostora, u to vrijeme bilo je bitno da smo imali snažnu potporu od strane nekih istaknutijih ljudi na lokalnoj kulturnoj sceni, poput tadašnjeg ravnatelja POU u Križevcima, Zdenka Baloga, koji je bio zadužen za osnivanje udruge tj. sređivanje procedura i same birokracije. U svibnju 2000. godine osnovali smo organizaciju, a za predsjednicu je izabrana Sandra Benčak. Od tada pa sve do 2003. godine kada smo došli do prostora organizirali smo preko 150 različitih kulturnih događanja, ekoloških akcija, izložbi, projekcija i sl. Prije 2003. u Križevcima nije postojao nikakv prostor, dakle punih 13 godina u kojem su se mogli okupljati mladi. Iako su prije 90-ih svaki grad a i svako selo u okolici imali neki duštveni dom tako da smo i mi sami kao klinci bili u mogućnosti koristiti te prostore za koncerte, kazalište i razne probe, to je nestalo početkom rata. Takve prostore uzeli su privatnici za sitne najmove i vrtili biznis, organizirajući u njima disko večeri. Jednostavno, mladi i kulturnjaci ostali su bez prostora u kojem bi kreativno upotpunili slobodno vrijeme gdje bi se mogli izraziti i družiti te se prebacili u gradske parkove. Kulturna produkcija organizirala se u par lokala tj. birceva koji su egzistirali 90-ih godina i u svom programu imali prostora za urbane kulturne sadržaje (tadašnji Paradox i Dolar). Klasična priča 90-ih koja nije samo tipična za Križevce već većinu malih gradova u Hrvatskoj.

Za dobivanje institucionalne potpore u vidu prostora, odnosno današnjeg Kluba kulture, K.V.A.R.K. se trebao etablirati na domaćoj kulturnoj sceni. Po čemu ste postali prepoznatljivi?

Prva događanja koja je organizirao K.V.A.R.K. kao udruga bila su organizirana na javnim površinama, a i u prostoru pod nazivom Safehouse gdje nas se stiskalo šezdeset, sedamdeset. Bili su odlično posjećeni, a u potpunosti bazirani na volonterskom radu, što nas je i razlikovalo od ostalih u zajednici. I to je ono što je, na kraju krajeva, i privuklo interes Grada i donatora. U prostoru Safehouse smo se okupljali i organizirali koncerete, održavali sastanke i smišljali razne akcije dok je ekipa koja je upravljala tim prostorom bila orijentirana na elektronsku glazbu i radila je dobar program u svom segmentu. Po uzoru na naš rad osim prostora nastala je i udruga Safehouse koja i dan danas egzistira, a prostor je zatvoren 2005. godine. Taj prostor bio je jako važan za nezavisnu kulturnu scenu i njezin razvoj u gradu početkom 2000-ih godina. Važno je da napomenem kako nam je prostor ustupan bez ikakve naknade što je nama bilo od velike važnosti jer nismo raspolagali nikakvim financijama.

U to vrijeme puno sam putovao po Europi i svirao po raznim klubovima i skvotovima sa bendom AK-47 i vidio kako stvari funkcioniraju vani tj. kako je organizirana nezavisna kulturna scena. Uz svirku više sam se angažirao volonterski i oko same udruge koja je surađivala s organizacijama i inicijativama koje su tada radile koncerte i bavile se izdavaštvom, poput ACT-a u Čakovcu, Kocke u Splitu, Attack-a iz Zagreba, Monteparadiso Pula, Baraka Kutina, a osobno sam se više interesirao za DIY izdanja koja su radili InMediaRes, Humanita nova i DHP izdavaštva. Uglavnom, ljudi koji su se tada bavili izdavanjem fanzina raznih glazbenih uradaka imali su dobro organizirane distribucije, a koji su i dan danas bitni akteri na hrvatskoj punk i nezavisnoj kulturnoj sceni. Kroz razne seminare umrežavao sam se s ljudima iz drugih udruga te dobio saznanja i informacije kako su organizirani prostori u nekim drugim gradovima. Na seminarima za udruge mladih koje je uglavnom organizirao Care international učili smo kako lobirati kod lokalne zajednice, razvijali vještine pisanja projekata i dobili informaciju kako i kod kojih fondova nabaviti novac za naše aktivnosti.

Klub kulture jedini je prostor za razvoj neinstitucionalne kulture u gradu Križevcima, a i puno šire. Djeluje kao multimedijalni i kulturni centar te svojim korisnicima pruža mnoštvo sadržaja na različitim razinama. Koja je povijest nastanka Kluba kulture?

Klub kulture nalazi se u povijesnom dijelu grada, cijela je zgrada izgrađena 1914. Nismo ciljali baš na ovaj prostor, htjeli smo prostor koji je nekad bio Dom Omladine, prostor koji je već imao nekakvu infrastrukturu tako da se po preuzimanju prostora može odmah početi raditi program. No tadašnji nam pročelnik za društvene djelatnosti, Davor Balić, taj prostor nije ustupio na korištenje jer je Dom bio namijenjen za Državni arhiv. U to doba bila je snažna nezavisna likovna scena, kao i glazbena punk scena, mladi su bili dobro organizirani, a i pomalo ljuti na situaciju kako lokalno tako i nacionalno, te je gradu odnosno lokalnim vlastima bilo jasno da je potrebno iznaći nekakav prostor za nezavisni kulturni sektor i mlade. Ova zgrada u kojoj se sada nalazimo, građena u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, imala je razne namjene prije, poput bazena za tadašnje elite, zatvora za vrijeme 2. Svjetskog rata i zatvora novog režima nakon njega, gimnastičke dvorane, streljane i skladišta karitasa 90-ih, ali kad smo mi preuzeli prostor današnjeg Kluba kulture, nisu bile provedene nikakve instalacije, ni voda ni struja, prostor je bio u rasulu i bilo je potrebno početi sve iznova. Dan nam je na korištenje 2003. na deset godina, odnosno prvo na pet godina, ali pod uvjetom da bez ikakvoga plaćanja najma prostor obnovimo i stavimo u funkciju. Zahvaljujući Clubtureu, u čiju smo mrežu ušli te godine, te ljudima iz Kocke u Splitu, došli smo do informacija o nizozemskoj fondaciji CNF-CEE koja nam je temeljem natječaja osigurala sredstva da prostor do 2005. stavimo u funkciju. To je bio prvi europski novac koji je došao u ovu regiju kada nitko još nije imao pojma o fondovima i malo se govorilo o njima, a kamoli da bi ih se koristilo.

Odonda smo krenuli s preuređenjem prostora, uvođenjem struje i vode, bojanjem zidova, postavljanjem poda, donošenjem namještaja. Prostor ovako izgleda od 2008. godine kada smo dobili još jednu donaciju od iste fondacije i produžili ugovor sa gradom Križevcima. Otada smo se posvetili opremanju prostora i ovdje nam je konkretno pomogao novac koji smo dobili preko natječaja od Ministarstva kulture i tadašnjeg MOBMS-a, današnjeg Ministarstva socijalne politike i mladih. Trenutno u Klubu imamo 10 računala, razglas koji je dostatan za sva događanja koja organiziramo, što koncerte, što partije, imamo svu potrebnu opremu za produkciju (mikrofone, projektor, rasvjetu, back line opremu), a zapravo dosta ulažemo u nju jer želimo osigurati najbolje moguće uvjete svakom tko ovdje nastupa i nešto producira.

Udruga je osnovana s ciljevima usmjerenim razvoju nezavisne kulture i umjetničkog izražavanja, razvoju civilnoga društva te uključivanju mladih u zajednicu. Na kojim je načelima funkcionirao Klub kulture u početku, a kako funkcionira sada?

Početak radova u Klubu kulture, 2005.S.L.: Tu se ponajviše radi o volonterskom radu naših članova, što pri dobivanju prostora, što pri njegovom uređenju. Ovdje treba spomenuti Sašu Živkovića koji je mnogo pridonio organizacijom aukcija slika. Tako, dok je prostor još bio derutan, bez toaleta i potrebne infrastrukture, počeli smo održavati neka događanja. I prvi Culture Shock održan je djelomično u Klubu kulture. Klub kulture prvenstveno je nastao zbog potrebe za razvojem nezavisne kulturne scene. Stvar je od 2005. krenula jako dobro, rasla je s godinama, no primijetio sam tada što primijećujem i sada, a to je da neka stalna baza mladih ljudi koji će inicirati promjene ne postoji, što je posebno začuđujuće s obzirom na to da je danas puno lakše jer postoji prostor koji mogu koristiti za svoje ideje, potrebe, realizacije, a i tu su razni fondovi koji mogu financirati programe mladih. Pretpostavljam da je to posljedica, s jedne strane i nacionalne i lokalne politike dugogodišnjeg neulaganja u mlade, a s druge strane odlazaka tih mladih na studij u Zagreb. Mnogo ih je tamo ostalo. Kada smo počinjali, postojala je i ta neka scena studenata koji jesu studirali u Zagrebu, ali su živjeli u Križevcima ili dolazili vikendom u grad, to je sat vremena vožnje vlakom. Sada, tko ode, teško će se vratiti jer se nema zašto vratiti, prvenstveno mislim na egzistencijalne razloge tj. na nedostatak posla i sl. Ipak, neki su ljudi ostali – današnja K.V.A.R.K.-ova baza broji ljude koji su odlučili baviti se ovime, organizacijom i promocijom alternativne kulture, među njima mogu spomenuti i našeg sadašnjeg predsjednika, Siđu (Admir Sinani) koji se još kao mlada osoba isticao među svojom generacijom kao lider i vrlo mlad se uključio u organizaciju raznih kulturnih događanja svojom inicijativom što je danas rijetko kod mlađe populacije. Što se publike i korisnika prostora tiče, stvar je ipak malo počela padati krajem 2010. godine, ali danas je opet sve krenulo prema gore što je normalan proces. Klinci voze bmx-ove, bave se ekstremnim sportovima, zahvaljujući našim radionicama ima dosta mladih koji pišu i crtaju, počeli su se osnivati alternativni bendovi, svira se punk, rađa se nova generacija korisnika koja će s vremenom preuzeti organizaciju raznih programa u Klubu Kulture.

Od 2008. pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Nikole Pandurića pokrećemo program Mladi za Mlade u kojem organiziramo razne radionice i večeri posvećene učenicima srednjih škola koje mogu ispuniti kako žele. Mi se trudimo i dan-danas oko tog programa uz Savjet mladih Grada Križevaca i udrugu Glas mladih, ali teško je danas doprijeti do velikog broja mladih, čak i kad im ponudiš sve za realizaciju, oni nemaju ideju koju bi htjeli realizirati već im sve moraš nametnuti. Mladi ne rade u grupama, danas su tu većinom individualci koji bi nabrzinu pokupili slavu, ali ima i iznimaka. Pretpostavljam da im Klub kulture nije dovoljno kul, jer danas su kul narodnjaci i tamo je velika masa mladih, a masa privlači masu. Ne dozvoljavamo narodnjake ni uzaludno trošenje vremena u Klubu kulture. Uostalom, dok ti odgojiš srednjoškolsku mladost da se uopće interesira i angažira u nezavisnom kulturnom sektoru, napraviš dobru bazu, ta energija i mladi ljudi odu u Zagreb. Neki odu na studij ili su u potrazi za boljom, većom scenom. što i nije loše za njih same, ali s druge strane, mi smo kao organizacija ispunili svoju misiju i pomogli im u njihovom razvoju tako da ipak sve ovo što radimo itekako ima smisla. Klub je od samog početka otvoren za sve inicijative, udruge i pojedince koji žele razvijati nezavisnu kulturu i sektor mladih. Tako je i danas. Razlika je samo što postoji jaka logistika odnosno ljudski i tehnički resursi, tako da je još lakše organizirati bilo kakvu aktivnost i događaj u našem prostoru. Trenutno imamo troje stalno zaposlenih, nekoliko vanjskih suradnika poput ton majstora, voditelja radionica, redara za koncertna događanja, 20-ak stalnih volontera. U klubu imamo i šest osuđenika koji služe svoje kazne radom za opće dobro i neki od njih su se aktivno uključili u rad Kluba i Udruge K.V.A.R.K.

U tom kontekstu, jesu li programi Kluba kulture okrenuti samo srednjoškolcima i studentima ili se bavite i edukacijom najmlađih?

Osnovnoškolski program kao da je napravljen da uništi želju za društvenim angažmanom u mladome čovjeku. Zatrpan si besmislenim zadaćama, profesori djecu ne potiču da misle izvan nastavnoga programa tj. ne upućuju ih na aktivnosti u organizacijama koje rade sa mladima, ne surađuje se s nevladinim organizacijama u obrazovnom procesu u pravom smislu. Izvannastavne aktivnosti sve se manje organiziraju osim sporta. Ako je to početak društvenoga života, osnovna škola, što se čudimo da su srednjoškolci, studenti, nezaposleni mladi nezainteresirani ili apatični? Unazad tri godine uočili smo taj problem i više smo se posvetili radu sa učenicima osnovnih škola i tu prevenstveno mislim na edukativne programe, radionice kreativnog crtanja i pisanja. Na kraju edukativnog ciklusa napravimo izložbu radova na kojoj se osim polaznika pojave i roditelji koji prvi put uđu u Klub kulture, što je nama dosta bitno da i sami vide prostor koji koriste njihova djeca i u budućnosti nemaju predrasude prema njemu.

Kakva je lokalna potpora vašem radu od početaka udruge i rada Kluba kulture? Postoji li potpora izvan određenih novčanih davanja te postoji li odnos suradnje između K.V.A.R.K.-a i ostalih kulturnih inicijativa u Gradu?

Zahvaljujući sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, Ministarstva kulture, Ministarstva socijalne politike i mladih, županije, Grada Križevaca i vlastitim prihodom naš rad nije upitan i financijski je održiv. S jedne strane, dobili smo prostor na korištenje bez naknade na deset godina uz uvjet da ga obnovimo i opremimo, jesmo u budžetu grada, a s druge strane, lokalna nam je potpora bitna radi dobivanja dozvola i kojekakve birokracije. Uglavnom pri svakoj suradnji s vlastima, najvažniji je taj politički element, odnosno pitanje “čiji je on” te se na tom temelju razvija dijalog. Nama su Grad i lokalna uprava partneri i nikada nismo dozvolili da se pitanje politike upliće u naš rad. Uvijek smo bili stranački neobojani, posvećeni jednome cilju, otvoreni za suradnju sa svakime. Naša je organizacija rasla i razvijala se dok nije bilo novaca za nezavisnu kulturu i kad je svaka inicijativa bila na određeni način i dobrodošla. Gurajući tu priču postali smo prepoznatljivi te nam je sada lakše kad postoje određeni resursi, a i naša pozicija te dugogodišnji rad na kulturnoj sceni proizveo je značajne rezultate koji su opipljivi i mjerljivi. U nekim drugim gradovima, akteri nezavisne scene su izgorili dok nije bilo novaca pa sada kada bi se i moglo aplicirati na određene natječaje, nema nikoga da se time bavi.

Povezani smo s kulturnom scenom u gradu, pratimo što rade i trudimo se biti alternativna nadopuna ostalim događanjima. U gradu su jake likovna i glazbena scena, kazališna ne toliko, ali je ima zahvaljujući udruzi Dijalog. No, situacija je takva da je kulturna proizvodnja u gradu slaba, čak toliko slaba da Klub kulture sudjeluje s više od pedeset posto u proizvodnji svih kulturnih sadržaja, dakle više nego sve institucije, udruge i inicijative zajedno. S jedne je strane to je dobro za nas jer opravdavamo naše postojanje i potrebu za našim programom, a s druge strane i nije jer postajemo nezdrava konkurencija tj. previše radimo. Udruga okuplja afirmirane i neafirmirane likovne, glazbene, književne i druge umjetnike te organizira izložbe, tribine, koncerte, radionice, kazališne predstave i književne večeri. Ukratko, često se bavimo i onime što bi trebale raditi institucije koje se većinom financiraju isključivo iz gradskog proračuna. No one se ne bave u pravom smislu sa time s obzirom koliko novaca dobivaju jer većinu potroše na hladni pogon. Naprimjer, mi smo doveli Zijaha Sokolovića s predstavom Cabares Cabarei na Culture Shock, isto tako i koncert Ibrice Jusića, što i nije baš naš posao. To bi trebale raditi institucije. Oba događaja bila su rasprodana tako da postoji potreba za takvim tipom sadržaja.

Na koji je način udruga financirana od svojih početaka, bez čije pomoći ne biste mogli?

Na početku stvar je bila samofinancirana, volonterski, gerilski, pankerski, nazovi to kako hoćeš. Osmislili bi program, naplatili neku simboličnu cifru za upad, ljudi su dolazili podržati ideju i scenu u nastajanju, čak i više nego što su dolazili zaista slušati muziku ili gledati film. Svakako nam je najviše u samim počecima pridonjela fondacija CNF-CEE koja je svojim financijama pomogla u rekonstrukciji i opremanju prostora Kluba kulture. Ulaskom u Institucionalni program podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva pokriveni su nam troškovi hladnoga pogona i stvari su krenule puno opuštenije, mogli smo se koncentrirati na program. Također, Ministarstvo kulture, Ministarstvo socijalne politike i mladih, Grad i Županija mnogo su pridonijeli. Clubtureova mreža pomogla nam je u ostvarivanju podrške, kontakata i provedbe naših ideja, a sada je tu i Zaklada Kultura Nova koja nam je novi potencijalni donator. Europskim fondovima smo okrenuti od nedavno, a važno je ovdje spomenuti i samofinanciranje odnosno sredstva koja namičemo iznajmljivanjem prostora i opreme. Krajem prošle godine napravili smo strateški plan, preduvjet za višegodišnje financiranje.

Udruga K.V.A.R.K. članica je brojnih organizacija i platforma civilnoga društva i nezavisne kulture. Reci mi nešto o suradnjama s raznim inicijativama i udrugama. Koliko su upravo suradnje na nezavisnoj sceni pridonijele razvoju i jačanju K.V.A.R.K.-a?

U mreži Clubture sudjelujemo od 2003. godine, manje-više surađivali smo sa svim članicama platforme: udrugom Domaći, Močvarom tj. URK-om, Multimedijalnim institutom, Attackom, L.A.E., Kockom, Katapultom i mnogim drugima. Clubture je jako bitna mreža za naš razvoj jer se u njoj nalaze organizacije koje se bave nezavisnom kulturom i manje-više susreću se s istim i sičnim izazovima s kojima se susreće udruga K.V.A.R.K.. U Clubturi su naši sadašnji i budući programski partneri. Zahvaljujući tome ne stajemo samo na produkciji koja je nama znana primarna, već se otvaramo nekim novim oblicima umjetnosti. U počecima preko Clubture-a su financirane naše prve veće programske aktivnosti poput Skaville festivala. Ove godine preko Clubture mreže radimo sa udrugom Otompotom na predstavljanju nezavisne kulturne produkcije u manjim sredinama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Tako ćemo u Bjelovaru i Čakovcu prezentirati križevačku scenu, u Križevcima bjelovarsku i čakovečku. Također, naš najveći domaći festival Culture Shock krenuo je preko Clubture-a, preko mreže smo radili program Urbanog sela sa inicijativom mladih iz L.A.E., radilo se o prezentaciji urbanih programa koji su nastali u produkciji organizacija i umjetnika iz Križevaca i Labina i isti su prezentirani u ova dva grada, te na Human rights film festivalu. Od 2006. udruga je punopravna članica Mreže mladih Hrvatske, a i naš član Nikola Pandurić bio je predsjednik mreže u jednom mandatu. Također, iz suradnje sa udrugom ACT iz Čakovca napravili smo mnogo na razvoju civilnog društva u SZRH. Mislim na Program JAKO, Program regionalnog razvoja civilnog društva na kojem smo aktivno radili pet godina i bili partneri Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva u provedbi programa. S obzirom da više gravitiramo prema Zagrebu, povezivanje organizacija iz sjeverozapadne Hrvatske imalo je odličan efekt na sve nas. K.V.A.R.K. ima prostor na raspolaganju i to čini veliku razliku pri planiranju programa i aktivnosti. Zanimljivo je da se nigdje drugdje na području SZRH nisu osnovali prostori za razvoj nezavisne kulture. Uobičajena priča, uvijek isti ljudi guraju scenu i na kraju, uslijed potkapacitiranosti, izgore i najčešće nemaju nikakav dijalog s lokalnim vlastima. A tu govorimo o gradovima županijskim središtima poput Bjelovara, Koprivnice, Varaždina. Uglavnom, iz Programa JAKO smo izašli krajem 2012.godine jer smo shvatili da smo u tih pet godina poprilično zanemarili vlastiti rad na području nezavisne kulture i mladih, te smo se odlučili vratiti na početak, no ovoga puta osnaženi i s puno više iskustva. Sva su ta povezivanja i suradnje nama dale stabilnost, kako organizacijsku, tako i programsku.

Dakle, od svoga osnutka udruga K.V.A.R.K. provodila je mnoge programe usmjerene jačanju nezavisne kulturne scene u Križevcima. Koji su bili i ostali glavni projekti udruge, po čemu ste prepoznatljivi i vidljivi na lokalnoj, ali i nacionalnoj sceni?

Naš je glavni projekt Klub kulture, svakodnevno je otvoren i dostupan svima. Tamo su smješteni uredi i sva oprema koju posjedujemo. U njemu postoji dnevni boravak kao i besplatni internet caffe, no bez kafića preko tjedna, te prostor za kulturna događanja koji radi noću, vikendom. Preko tjedna u Klubu se održavaju neformalne radionice i probe glazbenih skupina, sastanci i skupštine drugih udruga u gradu koje ne posjeduju prostor. U Klubu se održava i nekoliko festivala, Culture Shock, svojevrsni brend Kluba koji radimo u suradnji s udrugom P.O.I.N.T., te Crosstown Music Festival. On je krenuo prošle godine. Radi se o festivalu kantautorske glazbe koja je daleko od hrvatskog mainstreama, a veoma je kvalitetna. Otvorio ga je Nick Parker iz Glastonburyja, a od domaćih glazbenika nastupali su Marshmallow, Igor Baksa, Bebe Na Volé, Nina Romić, Tomislav Malagurski, Ante Perković, Zack Dust i Križevčanin Luka Belani. Termin festivala je siječanj i veljača, onda u ožujku i travnju radimo Culture Shock. Klub kulture je projekt kojim ostvarujemo i svoje vlastite prihode, najmom prostora za komercijalna događanja, najmom opreme, snimanja i sl. Šank koji radi kada radimo koncertna događanja dali smo u podnajam drugoj pravnoj osobi koja nije u našem vlasništvu, tako da se možemo u potpunosti orijentirati na proizvodnju kulturnih sadržaja. Na početku, neko smo vrijeme imali svoju pravnu osobu koja se bavila ugostiteljstvom, ali smo odustali od toga. Nekako, čim je novac odnosno profit ušao u priču, fokus se prebacio na nešto što nije trebalo biti važno tj. radili smo program koji je bio komercijalniji i profitabilniji. Tada smo odlučili odvojiti ta dva segmenta i proizvodnja nezavisnih kulturnih sadržaja je procvijetala, a mi smo se usmjerili na donatore i okrenuli se kvalitetnim projektima i produkciji.

Culture Shock projekt nastao je u organizaciji križevačkih udruga K.V.A.R.K. i P.O.I.N.T., a jedan od fokusa projekta jest suočavanje s nedostatkom kvalitetnog umjetničkog i urbanog programa u Križevcima. Kako je rastao taj festival, ove je godine održan deveti put?

Prvi je Culture Shock organiziran 2005. Financiran je preko mreže mreže Clubture. Sama struktura festivala bila je prilagođena natječaju koji je na neki način i usmjerio festivalske aktivnosti unutar linije koju smo prijavili. Prva tri festivalska izdanja održana su tijekom svibnja, a onda je festival preseljen na ožujak. Odabrali smo taj naziv jer izraz culture shock predstavlja osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti koji se pojavljuje kod ljudi izloženih nepoznatom obliku kulture ili socijalnom okruženju na koje nisu navikli, no ima i mnoge pozitivne učinke, poput povećanja vlastite učinkovitosti i unaprijeđenja motivacije. Culture Shock Festival je kulturno-obrazovni projekt nas i udruge P.O.I.N.T., dviju križevačkih neprofitnih udruga, i takav je od svoga početka. Sedmi Culture Shock održan je, primjerice od sredine veljače do sredine travnja, a posljednji, deveti, trajao je cijeli ožujak i travanj. Treći Culture Shock u potpunosti je ispunio svoj naziv. Plakati kojima se najavljivala izložba fotografija Hrvatski proizvod Vlaste Delimar skinuti su zbog “pritužbi građana” jer su na njima bili goli hrvatski umjetnici Vlasta Delimar, Milan Božić i Tomislav Gotovac. Gradonačelnik je to okarakterizirao nemoralnim i usporedio postavljanje plakata sa skidanjem na plaži koja nije za nudiste. To je bilo njegovo mišljenje i ja ga poštujem, ali taj događaj je dao veliki medijski prostor festivalu jer se taj tzv. skandal u Križevcima nekoliko dana pojavljivao u raznim emisijama na nacionalnoj televiziji. Te godine, i staro i mlado u gradu znalo je za Culture shock festival. Ove pak godine imali smo više posjetitelja nego ikada, koncerti su bili rasprodani, a posebno je iznenađenje bila zainteresiranost publike za tribine koje smo organizirali. Najposjećenija je, zanimljivo, bila tribina o medicinskoj primjeni kanabisa križevačke znanstvenice i aktivistice Marte Gold. Bilo je šezdeset ljudi iz svih obližnjih gradova i Zagreba. Kroz festival je prošlo tisuće i tisuće posjetitelja, preko dvjesto stručnjaka, predavača i edukatora, a to što traje dva mjeseca samo potvrđuje potrebu za takvim događanjem, događanjem koje nije usmjereno samo na zabavu. Culture Shock više nije usmjeren samo nezavisnoj sceni zbog potrebe građana Križevaca i za malo komercijalnim sadržajima. U svakom slučaju, bilo je potrebno pozicionirati festival na kartu kulturne ponude grada, a da bismo mogli početi zadovoljavati različite potrebe. Rundek nikada nije bio u Križevcima dok Rundek Cargo Trio nije došao na festival.

Ljeto je poznato kao doba godine kada se gradovi prazne, a kulturna proizvodnja opada. Kakav je ljetni program udruge, radi li Klub kulture i tada?

U petom i šestom mjesecu Klub kulture okreće se glazbenoj produkciji odnosno koncertnim najavama za Skaville festival. Međunarodni festival ska i reggae sastava organiziramo od 2007. godine, prvi je održan u Klubu kulture u sklopu Culture Shock festivala, a njime smo htjeli pozicionirati Republiku Hrvatsku kao nezaobilazni dio glazbene ska scene. Festival nije usko vezan uz tradicionalne ska bendove, već mu je namjera biti festival za bendove različitih žanrova koji u svojoj glazbi koriste ska ritmove. Sljedeće godine selimo na more, u uvalu Voz na otoku Krku, kod Omišlja. Tri godine smo surađivali s udrugom Maslina iz Punta, a naša je veza s lokalnim partnerima bila Anivija Baldigara iz udruge Maslina. Te tri godine festival je samo rastao i rastao, u glazbenom i organizacijskom pogledu, te prerastao u jedini takav festival u regiji. Jednu smo godinu bili u kampu Preluk kod Rijeke, u suradnji s udrugom RiRock, a posljednje dvije godine u kampu Martinska kod Šibenika gdje Skaville sada radimo u partnerstvu sa Udrugom mladih Šibenik. Festival je posebno značajan za bendove iz regije jer imaju priliku nastupiti na festivalu koji raspolaže kvalitetnom opremom i kvalitetnom produkcijom, a uvijek na festivalu nastupaju hrvatski neafirmirani ska bendovi uz jaka imena europske i svjetske scene. To je, vjerujem, njegova najveća vrijednost. Skaville festival unazad šest godina ugostio je više od 60 različitih skupina iz Italije, Mađarske, Francuske, Srbije, Belgije, Švicarske, Izraela, Španjolske, Nizozemske, Engleske, Jamajke, Njemačke, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Austrije, Australije. Ove godine festival dižemo još na višu organizacijsku razinu jer ćemo osim glavne pozornice imati još dvije manje pozornice za dj-ing i beach bar s dnevnom ponudom.

Osim promocijom kulture i proizvodnjom kulturnih programa, udruga se bavila i izdavaštvom. Koji su, po tebi, najvažniji rezultati tog rada?

Bavili smo se kreativnim izdavaštvom na nekoliko razina. Fanzin Zuk kao udruga počeli smo raditi krajem 2000. godine, na njemu je radilo desetak ljudi, izašlo je desetak brojeva, bio je to naš način komuniciranja sa zajednicom, prijenos ideja. Bio je to jedan moćni medij koji je obrađivao teme važne i zanimljive mladima i civilnom društvu u Križevcima, a o kojima se nije pisalo nigdje. Kulturne politike, subkulturne zajednice, pomalo svaštara na početku, a nakon što je stvar preuzeo Kruno Jošt iz udruge UKE svaki je broj bio tematski. Nakon nekog vremena, većina ljudi je počela surađivati s Clubtureovim zinom 04, megazinom za hakiranje stvarnosti, pa se ideja Zuka pomalo osula. Fanzin je imao težinu u doba dok nije bilo interneta i udruga nije imala stranicu. Godine 2002. dignuli smo web stranicu udruge i internet je zauzimao sve veću ulogu u medijskom prostoru. Također, glazbeno izdavaštvo nam je uvijek bilo važno. Krenulo je s kompilacijom glazbe s festivala Gad na zraku 2003. godine, a nakon nekog vremena ušli smo i u književne vode i 2005. izdali zbirku pripovijedaka Pet autora traži naslov u suradnji s ACT-om iz Čakovca. Naša je arhiva pretrpana, od plakata, brošura, programskih knjižica, kataloga izložba, karata i promotivnih materijala, do fanzina i knjiga. Nešto smo dali i Centru za dokumentiranje nezavisne kulture koji je u Booksi. Nažalost, u samom Klubu kulture nemamo dobro osmišljen prostor da bi svi ti materijali bili dostupni našim korisnicima, ali radimo i na tome. Za sada su nama važni i dragi događaji na zidovima Kluba.

Kakvom vidiš budućnost K.V.A.R.K.-a i nezavisne scene u Križevcima, a i šire?

Upravo smo ušli u novoosnovanu zajednicu udruga u kulturi grada Križevaca koja okuplja i institucionalne i izvaninstitucionalne organizacije. U zajednici vidimo jak poticaj daljnjem razvijanju križevačke scene i, naravno, velikoj ulozi nezavisne kulture u njoj. U zanimljivoj se situaciji sada nalazimo. S obzirom da sam ovdje još od 90-ih, mogu iz neke šire perspektive vidjeti razvoj scene. Tako je krajem 90-ih i početkom 2000-ih scena bujala, u pogledu organizacija koje su se bavile kulturom te u pogledu programa koje je scena nudila. Krajem 2000-ih dolazi do pada interesa i entuzijazma, da bi se stvari sada opet počele pokretati. Budućnost vidim u decentralizaciji scene, važno je da nezavisna kultura bude razvijena i dostupna u svim regijama i da ona ne postoji samo u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu. Zamislite da imate bend i svirate samo u naša četiri velika grada! To nam može biti i odgovor zašto narodnjaci lome. Važno je da se manje lokalne inicijative ojačaju i povežu. Želim da K.V.A.R.K. ima važnu ulogu u tome.