Zen u sumrak

„…Možda bi savršen život trebao biti samo to, niska čežnja i ispunjenje u danu koji će se nadalje beskonačno ponavljati.“

Lijeni sumrak. Čini se da traje satima i oklijeva da li da završi smjenu i preda štafetu zvjezdanom nebu. I nebu je dobro, ništa mu se ne da. Rasteže se ko pospana studentica u subotu ujutro. Ipak, negdje u zadnjem planu iznad Umjetničkog paviljona, iza eskadrile golubova i još dalje, iza plahih stada kumulusa, blijede konstelacije pale svoje tihe agregate. Svima je dobro. Toplo je. Trava na Tomislavcu je friško pokošena, vjetar iz smjera Sljemena lagano nosi alkoholne pare prema tramvajskoj stanici. Raštrkani poput proljetog cvijeća, građani nakon napornog dana konzumiraju svoje sate odmora. Netko ispod kipa svira gitaru, pjeva. Gradska margina strateški parkira vreće s bocama, polako okupira klupe i pruža se u horizontalu. Noćas se može spavati i na svježem majskom zraku.

Centar rijetko podsjeća na periferiju, ali te večeri je bilo baš kao doma. Miris trave, cuga i zvjezdano nebo. Frend i ja smo odlučili da je luftanje guzica na travi bolje od gužvanja na terasi (+ ekonomičnije u svakom slučaju), pa smo se nakon brzinske posjete dućanu izvalili uz šljunčani put i iz mravlje perspektive jedan drugome krpali crne rupe u sjećanju otkad smo se zadnji put vidli. U stripovskim oblačičima iznad naših glava rastegnuo se razgovor o sisama, Agnostic Frontu, Milanoviću, rokovima, Šoderici, Zapruđu… Frend je zapalio Filter, ja sam onda drobio nešto o Malom medvjedu, a zajednički nazivnik bila nam je plastična dvolitrenka – udruženi pothvat našeg prijateljstva, Apolo-Sojuz naših novčanika.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji ne traju predugo i nisu ni po čemu posebni, ali znaš da ćeš ih se nekada sjećati sa smirenim zadovoljstvom. Vinjeta jednog momenta koji se pred tvojim očima stvorio iz ničega i koje će isto tako proći. Jedna epizoda jedne sezone. Osjećaj na jeziku poslije gutljaja fine žestine. Henganje s frendom koji te kuži bez obzira na to koliko si nesposoban verbalizirati ono što ti se mota po tikvi. Jednostavno ste na istom levelu, motori vam žderu isto gorivo. Sve ostalo, kurcu nebitno.

I dok lokalni Machivelliji piju makijato po elitnim lokalima, ispaljuju otrovne strelice na političke protivnike, dok im se oko vrata stežu fine kravate i grube omče, dok omjeri snaga u državi i svijetu osciliraju, dok Židovi postaju novi nacisti i dok globalni poredak polagano kolabira i histerično čeka špricu adrenalina, ili Božji znak, ili što već, ekipa vani širi kragne i gušta zen u sumrak na mekoj travi gradskog parka; ostavlja lokalne izbore, stranačku pripadnost i slične pizdarije na štengama koje vode na razinu ulice. Pod masivnom brončanom guzicom Tomislavovog bojnog konja svi su isti, svi su braća i sestre, svi su drugovi.

Sjedili smo tako dugo i promatrali ljude oko sebe. Bila je tamo neka purgerica koja je tulila Štulića dok ju nije utišala prazna limenka iz nepoznatog smjera, neki komad u tigrastim tajicama sa svemirskom guzicom i neidentificiranim krkanskim naglaskom, formacija krstarećih Roma koji su žicali rizle, grupa napaljenih srednjoškolaca koji su se bacali jedni po drugima i nas dvojica budista koji upijaju energiju oko sebe i podriguju na glas. A kad je konačno pao mrak i bilo je vrijeme da se krene dalje, frend i ja smo ustali i otresli sitne vlati koje su nam se zalijepile za dupe. Još riječ-dvije, pa svaki u svom smjeru, svaki sa svojim mislima u glavi, nadajući se da će ova večer i ovi razgovori donijeti nešto produktivno.

Ne danas, ne sutra, ne ništa konkretno. Nego ono, nekad kad zatreba. samo jedan red u skripti iz Životne škole, jedinog ispita kojeg još nitko nije položio… Ili mu bar nisu upisali ocjenu u indeks.