Kad sam bio mali nisam baš bio previše bistar – recimo sve do odlaska u školu sam mislio da se svaka planina zove Kalnik, odnosno planina i Kalnik su bili isti pojam. Kad sam shvatio da postoje i druge planine, da među njima postoje razlike, otvorio se cijeli novi svijet. I pitanja – kakve su te druge? I tako bi posjećivao obližnja brda, i svako malo čuo nešto o Velebitu, velikoj, divljoj planini s medvjedima i vukovima i počeo graditi svoju mitsku priču o Velebitu. I čekao pogodni trenutak da to odem provjeriti.
Nakon završenih ispita prve godine faksa, počelo je veliko ljeto i dva mjeseca samo za mene. I konačno trenutak slobode, kad se tih dva mjeseca čine dovoljnim za cijeli novi život. Hrle i ja smo već mjesecima pričali o odlasku na Velebit, no kako se približio taj dan od sve ekipe koja je pričala da će s nama, ostali smo samo nas dvojca. No to je bilo to – sutra krećemo, nema izmotavanja. Kad smo stavili ruksake na vagu – ispalo je da smo ponijeli po 25 kila. Jedva sam skupio 250 kuna za cijeli put, pokupio doma hrane koju sam našao, rekao mami da idem kod prijatelja na ljetovanje, a kod ujaka planinara se raspitao o Velebitu. I tako smo se Hrle i ja našli sljedeće jutro u 5h u vlaku za Zagreb. A u Zagrebu iznenađenje – u vlaku se s tri vrećica u rukama i kišobranom nenajavljeno pojavljuje i ujak Štef, kaže da je preopasno da nas pusti same.
Bez plana, vučeni avanturom, produžili smo do Ogulina – nekako nam se to činila najbliža točka vlakom za Velebit. Naravno da nije. I naravno da je počela kiša, a mi stopiramo satima na cesti… Svašta nam je prolazilo kroz glavu, sve dok nas u predvečerje bus nije iskrcao na prijevoju Vratnik. Vozač otvara vrata i kaže: tu vam počinje staza za Zavižan. Snažna bura, hladno, oblačim jedino što imam s dugim rukavima – tanki šuškavac. Očaj je kulminirao kad nam je izletnik uz cestu objasnio da do prvog skloništa ima četiri sata hoda, no nije bilo drugoga nego polako krenuti. Hrle i ja smo se pogledali i pomislili isto – sreća da je Štef upao u ovu priču. No u šumi je sve brže padao mrak, sve jače padala kiša, a naravno da nismo ponijeli ni svjetiljku. No kad si blesav, i nebo ti izađe u susret i sa zadnjim svijetlom naišli smo na lovačku čeku – i to valjda s pet zvjezdica, cijelu zatvorenu, i s taman toliko mjesta da svi možemo odspavati na podu. Uvukao sam se u staru tešku vojničku vreću i s olakšanjem smo pričali satima o svemu što je ispred nas dok su vani zavijali vukovi.
No ujutro novi šok – vani je, usred ljeta, temperatura taman iznad nule. A ja sam osim tankog šuškavca ponio tek sedam majci s kratkim rukavima. Sa svih sedam na meni opet sam se smrzavao – dok se nisam sjetio obući vreću za spavanje. Uvukao sam ruke u rukave od vreće, a dio za noge vezao oko struka. I evo ti genijalnog planinarskog kaputa koji ću nositi sljedećih par dana! No jutarnji pogled na otoke nas je toliko usrećio da smo nastavili put dalje, brzim korakom kao Conan, dok nas je bura bacala na otvorenom. Prošli smo pored momka naših godina koji je sa psima čuvao ovce, pored planinskog sela Oltari i tek poslijepodne stigli do Zavižana. Koje ludo mjesto – najviši planinarski dom, s bradatim domaćinom Vukušićem koji nas je odmah okrijepio rakijom i gulašom. Vidio je odmah s kime ima posla, kad smo htjeli spavati vani u šatoru na buri da uštedimo par kuna koje su nam se ko studentima činile bogatstvom. Dopustio nam je da spavamo u dnevnom boravku pored tople peći, i na kraju nije htio uzeti ni novčića. Rekao je tek: u planinu se ide s novcima.
I tako se nastavilo mistično putovanje Velebitom, preko Premužićeve staze, nevjerojatnog čuda. Usred nepristupačne divljine tu stazu su, pod budnim (i mrkim) okom inženjera Premužića tridesetih godina izgradili lokalni seljaci – prava magistrala gdje bi na dijelovima i auto mogao proći, s ugrađenim stepenicama, prolazima ispod stijena. Izmjenjivali su se prizori koji oduzimaju dan, pogled desno na more i otoke, lijevo na ličke planine. Noćenje u Rossijevoj kolibi – kamenog skloništa u totalno divljim Rožanskim Kukovima, sami samcati, kuhamo tjesteninu dok vani udara vjetar. Gotovo dva dana nismo nikog sreli sve do dolaska u dom na Alanu – gdje postavljamo šator i probavamo domaće rakije domara, bračnog para koji ovdje provodi ljeto.
Sljedeći dan, ispod vrha Velikog Kozjaka, u predivnoj travnatoj dolini Veliki Lubenovac naišli smo na samotnjaka Bradu koji ovdje sam živi u skloništu. Jedino društvo prave mu puhovi koji su se zavukli u zidove. Čudili smo se kako može ovdje sam živjeti – kako ga nije strah, kako mu nije dosadno, o čemu razmišlja… S Bradom smo popili i najbolje pivo ikad – ponudio nas je Velebitskim pivom za koje je rekao da se tek ove godine počelo proizvoditi. Bili smo sigurni da je to izmislio jer na boci nije bilo etikete, sve dok sljedeće godine na istom mjestu nismo ponovno s Bradom popili Velebitsko. Ovaj puta s etiketom. Ujutro se po dolini protegla maglica, bilo bi ugodno ostati i dočekati sunce ,no put nas je vukao dalje,a desetine vrhova koje je trebalo popeti i na stotine novih vidika u kojima je trebalo uživati.
A put nas je poveo u napuštena sela Mlinište i Radlovac – stare kamene kuće još stoje netaknute kao da je netko tek jučer otišao i svaki čas bi se mogao vratiti. Sela su napuštena u pedesetima, nova vlast je zabranila da netko živi gore u brdima. U Radlovcu je jedna od starih kuća preuređena u planinarsko sklonište – no naišli smo i na posljednje pastire, starce Zorku i Vladu koji su spremili blago spavati u podrum ispod naših postelja. U predvečerje smo skuhali (kao i svaku večer) tjesteninu i sa pastirima trampili čokoladu za kozje mlijeko. Kaže Vlado – da smo imali cigarete i bolje bi se pogodili, sljedeći puta ponesite. U Radlovcu vrijeme kao da je stalo, starci nikad nisu ni u obližnjim selima niti na obližnjem vrhu Šatorini, kažu to ih to ne zanima. Dođu s blagom u svibnju na ispašu, spuštaju se nazad do mora krajem rujna i tamo prezimljavaju sa zarađenim novcem od prodanog blaga.
Na Ravnom Dabru nas je oduševio domar Mile –pravom ličkom dobrodošlicom. Taman očekuje veliko društvo planinara sutra, za koje priprema janjca na ražnju. Dom se nalazi pola sata ispod puta, u udolini između strmih kamenih kukova. Mi trošimo prve kune u planini na hladno pivo i pravimo Miletu društvo. Štef odlučuje ostati još koji dan i provjeriti kako će ispati janjetina. No, nas zove more, neki drugi svijet, i ujutro Hrle i ja odlazimo s planine. Spuštamo se svaki u svojim mislima prema cesti, i u jedan moment nešto je u meni shvatilo da odlazim s mjesta koje me neočekivano potpuno osvojilo. Osjetio sam nevjerojatnu tugu, kao da se rastajem s djevojkom, i shvatio da i planina ima svoje biće. Kroz glavu su mi prolazili svi ljudi koje sam sreo, sve dogodovštine u tih sedam dana koji su se sad činili kao njih sedamdeset, i krenule su mi suze. I shvatio sam da sam se zakačio, i da ću doći i sljedeće godine, i one iza nje, jer ako nekog voliš moraš se vidjeti s njime s vremena na vrijeme.
Stigavši na prvu plažu, doživjeli smo neočekivani kulturni šok – nakon samoće i mira, našli smo se okruženi polugolim ispečenim ljudima koji se lijeno izležavaju. No autostopom po moru započela je neka druga avantura, no to je i druga priča. U međuvremenu je na vječna lovišta otišao stari domar u Zavižanu kojeg je zamijenio sin Ante, prije par dana je prekrasno uređena Rossijeva koliba, pijanci su spalili dom na Lubenovcu i ne znam kud sad Brada luta. Zorka je prošle godine ostala sama, a Mile nam se i dalje veseli kad čuje da dolazimo u Ravni Dabar. Uostalom, kao i mi.
(Prvonagrađeni rad na natječaju za najbolji putopis “Putositnice našega doba” festivala Pinklecfest održanog u listopadu 2012. godine u Križevcima)
[…] Robert Pašičko: Prvi puta na Velebitu, ili Kako sam se zakačio za planine […]