Sjećam se kad nam je prije par godina profesor na Projektiranju pričao o skulpturama i postamentima. Konkretnije, bilo je riječi o tome kojim je skulpturama potreban postament, tj. koja je djela potrebno „uzvisiti“, a koja ne? Ne zato da bi ih se „stavljalo na pijedestal“, ili da bi ih se rangiralo, nego iz drugih, umjetničkih pobuda. Kao primjer profesor je naveo spomenik Tinu Ujeviću u centru Zagreba, koji je prema njegovu mišljenju mogao biti i drugačije koncipiran, jer je Ujević bio narodski čovjek, pričao je s prolaznicima i nikad se nije držao visoko i napuhano. Zakaj ga onda ovjekovječiti kao gorostasa pod čijim se nogama nabire više nego simbolična brončana prostirka? Zakaj stari fakin i danas ne flanira centrom, od Blata do Tip Topa, među svojim purgerima…?
Vratimo se sad doma u Križevce. Tu ima jedan sličan problem koji se povlači već duže vrijeme, a nikako da ispliva na površinu. Valjda zato što bronca ne pluta kao ostala, bitnija, aktuelna govna. Ne znam koliko često šetate gradom, ali sigurno ste bar jednom vidjeli „Jedra“, skulpturu akademskog kipara Šime Vulasa – djelo od velikog kulturnog značaja za naš grad. Skulptura je danas (p)ostavljena u smiješnoj, gotovo nadrealnoj situaciji, u nivou krtičnjaka i psećeg dreka, na južnom segmentu novokomponiranog gradskog trga. Kao što je S. Novosel pisao 2008. godine: „…ovaj je spomenik inače u „Projektu razvoja turizma križevačko-kalničke regije“, na 37. stranici, u popisu značajnih turističkih resursa, naveden kao spomenik kulturne baštine…“. SPOMENIK KULTURNE BAŠTINE! Ako gradskim ocima već samo po sebi nije bistro da se o umjetničkim djelima mora voditi briga, postoji i ta deklarativna klasifikacija koja bi im to trebala narediti. To što se „Jedrima“ dogodilo nakon obnove trga je degradirajuće, ali s druge strane vrlo indikativno: to govori o kulturnoj klimi našeg grada više od stotinu fino ukoričenih publikacija. Pa kaj se jedan Grad tak odnosi prema svom kulturnom blagu? Ne znam da li mi se to samo čini, ali: ili se „Jedra“ više ne smatraju blagom, ili se Križevci više ne smatraju gradom.
„Jedra“ su drugačija vrsta spomenika od Vucinog „Ujevića“. Ona simboliziraju ideju. Jednu izvanrednu ideju – ideju kretanja prema naprijed. Predstavljaju nešto čemu bi čovjek trebao težiti u svakodnevnom djelovanju; kao radnik, kao roditelj, kao prijatelj, ako baš želite, i kao neprijatelj. Ići naprijed. Boriti se. Probijati se kroz plimne valove bijelog šuma kojim nas svakodnevno i iz svih smjerova potapaju.
Iz tog razloga „Jedra“ zaslužuju postament. Što je najgore, „Jedra“ su i IMALA postament, ali je on „izgubljen u prijevodu“ (da ne upotrijebim koju konkretniju frazu) tijekom obnove križevačkog Štrosa, pa su jadna jedarca prvo bila nasađena pred Dom mladih, a danas glume dječju penjalicu ili nešto slično na travi nedaleko semafora.
Puno su Križevci izgubili kroz obnovu trgova i malo se toga realno može promijeniti. Valjda su ponešto i naučili. Ali ako se već nešto može, koliko god minorno i sporedno bilo, zašto se ne bi promijenilo. Evo, otvoren je u Križevcima Zavod HAZU-a, Akademije čiji je član i gospon Šime Vulas. Dakle, Križevci su i na državnoj razini afirmirani kao Grad koji ima interesa i sluha za teme iz područja umjetnosti. Baš me zanima kolko bu vremena prošlo da netko potegne ovo ili neko slično pitanje… Mogel bi se načekat.
Dajte, sad, za ozbiljno. Kaj to nije sramota? Jasno je svima da se nema para, al’ betonski blok i nije ne znam kakav luksuz. Iščupajte „Jedra“ iz mulja i postavite ih na dostojno mjesto. Može i mala plaketa s podacima, ako ostane kaj para. Pa barem zato da mi koji još uvijek osjećamo da su Križevci GRAD (a ne vukojebina koja ignorira vlastiti status) dobijemo malo slatkog zadovoljstva. Pa da znamo da sve one inicijative i tribine od prije par godina nisu bile bezveze. Ako podignemo „Jedra“, uzdići će i ona nas.
Komentari su zatvoreni.