Nikad na njega nisam posebno obraćao pažnju. Nikad nisam stao pod njega i promatrao ga. Da i jesam, ne bih vidio ništa spektakularno. Nije bio u mom dijelu grada, pa nekako nisam ni osjećao da mi pripada. Bio je više kao neki poznanik iz Gornjeg grada kojeg sretneš par puta godišnje, ali ne obraćaš pažnju previše na taj susret i brzo ga zaboraviš. Njegove sam prave dimenzije i odnos prema ostalim križevačkim tornjevima registrirao možda jedino kad sam ljeti znao stati biciklom kraj raspela kod Kračine, da napravim pauzu i popijem vode, pa je bilo neizbježno da u tih nekoliko trenutaka osmotrim skyline grada i da mi se pogled zadrži na njemu. Bio je uvijek tamo, kao neki orijentir, kula koja bdije nad ostatkom grada, X na gusarskoj karti. Još par dana će stajati tamo, a onda ga više neće biti.
Da, pišem o Mlinarovom silosu koji će kroz nekoliko dana biti izbrisan iz kolektivne križevačke svijesti. Nije to velika stvar, nije Cvjetni trg, Brijuni ili Srđ, nije slučaj od velikog javnog interesa, ali opet mislim da je kroz misli svakog Križevčana, kada je čuo da će se toranj rušiti, prošlo: „Pa kaj baš moraju…?“. Jučer sam prolazio kraj Gornje škole, bila je već noć i padao je snijeg. Mir, tišina, jeza, strah i prijezir. Negdje u trećem planu stajao je silos, napola srušen, ogoljen do nosive konstrukcije, kao išćukani leš iz vesterna, Dresdenska sinagoga, vertikalna sarajevska Pancirka, monument iz američkih filmova post-nuklearne katastrofe.
Da li je toranj trebalo zaštititi od rušenja – ne znam. Ako je bio derutan i opasan po život kao što se u medijima piše, zašto ga se nije saniralo prije? Ako je netko bio svjestan da je građevina tih dimenzija opasna po život građana, pogana mu duša. Naravno, postoje uredi koji se bave tim pitanjima. Pa, hej, ako ni njih nije previše zaintrigirala vijest o rušenju, ma koooga boooli briga. Sve se u javnost plasiralo prilično kasno, Grad je kriv, recesija nikako da popusti svoj smrtonosni stisak, broj nezaposlenih raste, proizvodnja pada, (umetnite ovdje slobodno još pokoje opravdanje po vlastitom izboru)… Ljudi rudare po kontejnerima i praznim novčanicima. Rijetko podižu glave uvis.
Ali stani. Čekaj malo. Možda je stvar baš u tome što toranj nije bio u mom dijelu grada. Zašto mi to prije nije palo na pamet? Što ako on nije ni u čijem dijelu grada? Što ako ga svatko doživljava samo kao poznanika? Što ako je svima negdje na marginama svijesti, nikome blizak, nikome u srcu? Nije bio reprezentativan, nije imao bakreni toranj sa zvonikom, nije imao gotičke ukrase po svojoj fasadi. Kmet od tornja. Nismo se ponosili njime, nismo znali kako ili zašto bi, ali ne postoji recentna panorama grada na kojoj se on ne smješka u pozadini. Bio je najobičniji šljakerski sivi silos, s pročelavim busenom antena i žica na glavi, s prljavim staklima u kojima su se gnijezdili golubovi. Bio je doduše uzoran građanin, nikada nikoga nije povrijedio, obavljao je svoju radničku dužnost dok god nisu odlučili da ga penzioniraju. Pardon, eutanaziraju.
Siguran sam da bi se sasvim drugačiji scenarij odigrao kada bi se u novinama našla vijest da se sutra ruši toranj Katedrale Sv. Trojice ili Sv. Ane. Bez obzira na obećanja o otvaranju novog shopping malla i kina koje će se na parceli kasnije podići, ne treba puno mašte da se zamisli živi katolički zid koji bi se prepriječio Todorićevim bagerima u toj situaciji, jer ipak, TI tornjevi predstavljaju vjerski život ovoga grada, ono duhovno u Križevčanima, ono bolje u svima nama, za ime Boga Oca Svemogućega. Aleluja. A koga predstavlja Mlinarov silos? Nikoga? Ni radnike koji su u njemu ostavili desetljeća života? Ni naše djedove koji su u njegovoj sjeni ne tako davno dolazili mijenjati pšenicu za brašno? U krajnjem slučaju, Križevčane svih zvanja koji pošteno rade i žive ispod svojih tornjeva?
Neka ovo bude mala lekcija iz upravljanja gradom svim Križevčanima. Mlinarov toranj je sravnjen ekspeditivno, efikasno i bez puno debate. U kojem će smjeru Todorićevi bageri krenuti nakon što je on pretvoren u šutu? Možda baš prema Vašoj kući?
Komentari su zatvoreni.