Nekada časna i u hrvatskoj povijesti značajna stranka HSS već dugo nepokretna leži na smrtnoj postelji bez nade za oporavak. Župnik joj daje zadnje pomazanje, a prijatelji i neprijatelji dušu joj preporučuju Svevišnjemu. Polja su neorana, sjetva i žetva spominju se samo na večernjim sijelima. U Slavoniji krave štrajkaju glađu, kokice ne nesu jaja, a bikovi su zabili glave u suho sijeno i živo im se jebe zašto je u Hrvata veći mortalitet od nataliteta. Ipak, nekom alkemijom na zadnjim parlamentarnim izborima, kao slijepa kokoš stranka je iščeprkala jedan zastupnički mandat, jednu zastupničku plaću i jedan zastupnički imunitet. Upravo su te sinekure, inače rezultati rada i zalaganja pokojnika ili živih leševa, razlog rovovske bitke koja se već mjesecima vodi na hrvatskom selu.
Sjećate li se Stjepana Radića, generacija je mog oca, ili Vlatka Mačeka, moje generacije? Obojica Hrvati, političari, intelektualci, narodni tribuni, zastupnici u Saboru i borci za pravicu. Imao je HSS i članstvo i saborske zastupnike i u samostalnoj Hrvatskoj. Sjećate se, vjerujem, Tomčića – trgovca nekretninama u Račanovoj Vladi i onog ministra tu-turizma kojeg je mama za rukicu dovodila pred Sabor, davala mu pusu i govorila: “Budi dobra, operi ruke poslije WC-a, mama te čeka na kraju sjednice pa ćemo kući gledati Esmeraldu”. Ah da, u međuvremenu je na čelu stranke i u Saboru sjedio Friščić, čovjek sa crvenom suzom u plavom oku, njega su detronizirali Mirko i Slavko, križevački skojevci, njegove zmije u njedrima. I Radić, i Maček, i Tomčić i Frišćić voljom su naroda kroz izborne utrke ulazili u Sabor, imali su “legitimitet”.
Već mjesecima, gazeći leševe živih i mrtvih haesesovaca, zahvaljujući Arhimedu i zakonima fizike koji kažu da šuplje nikad ne tone, držeći glavu iznad mutne vode, uz pomoć spletki, intriga, laži, obmana, iskrivljujući činjenice, lajući iz prikrajka, pokušavao je ući u Sabor i uhljebiti se i sadašnji, od svih 127 članova simpatizera stranke izabrani, precednik. I konačno, neki dan je uspio!
I dok svijet čeka da ludi Austrijanac samo u kupaćim gaćicama iz svemira skoči u čašu vode, naš je lokalni “heroj ulice” iz svemira uskočio u saborski stolac, ostavljajući iza sebe devastiran i prezaduženi grad, opsjene u vidu nepostojećih industrijskih zona, zapuštenu infrastrukturu, razvaljeno gospodarstvo, opću nezaposlenost, nepostojanje realnog i stručnog razvojnog programa, prezadužene obrtnike, zagađen okoliš, svece bez osobne karte, infantilni turizam, uzurpiranu vlast, namještaljke pri javnoj nabavi i javnim natječajima, uzurpirane medije i punu zaposlenost svoje bliže i daljnje rodbine, rođačke bratije, svojih žbira i birtijaškog klana (isključivo u javnim poduzećima, ustanovama i službama na državnim jaslama).
Neki sam dan putovao onim u pola šest za Zagreb. Čekajući da, jednom barem, vlak u stanicu uđe na vrijeme popio sam kavu u staničnom bifeu. Za šankom sam zatekao znanca, već sam ga dugo izgubio iz vida:
– “Kako si prijatelju?”, upitam ga.
– “Evo me na vikendu…”
– “Gdje si, radiš negdje vani? Ne viđam te…”
– “U ludnici sam, samo vikendom me odvežu”, kaže mi smrtno ozbiljan.
– “Šališ se?!” pitam sad malo obazrivije.
– “Ne šalim se nimalo, dugo sam već u Vrapču.”
– “Pa kako, što te…?”
– “Sve me jebe, prijatelju moj. Gledam i pitam se, zašto je samo iz moje jedinice šest mladih Križevčana skončalo kod Novske. Imao sam 14 mjeseci glavu u rovu, a pušku s 12 metaka na grudobranu. Sada imam mirovinu od 1700 kn. Oko mene lažni borci, lažni invalidi, lažni prijatelji, lažni političari, ratni i mirnodopski profiteri. Ubilo me gledati i slušati laži onih koji su iza zavjesa gledali u autobus kojim smo mi odlazili za Novsku i Pakrac…”
Propustio sam vlak u 6:17, iz pristojnosti, u strahu ili obziru da ga ne prekinem u ispovijesti, očaju i beznađu. Kao i mnogi razmišljam o odabiru, selekciji, kriterijima kojima samo najboljima daju luč da nose svijetlost svijeta, brinu za opće dobro, za grad, županiju, društvo u cjelini. Iluzija me brzo napušta jer znam da biti političar u današnjoj Hrvatskoj znači biti kvaran, premazan svim govnima svijeta, biti poltron i ulizica, spletkar, trgovac i znati čekati da nekome smrkne pa makar i sami imali okrvavljene ruke.
Ludi Austrijanac još čeka svoj skok iz svemira, moj znanac pun sedativa vjerojatno na TV-u gleda izvještaj iz Sabora i pomišlja da skoči kroz prozor, a naš šaman, čelnik stranke koja se gasi i sela koje izumire, skočio je iz crnog oblaka i meko aterirao u Hrvatski sabor. Tamo će zastupati stranku na izdisaju, biračku bazu koja je na grobljima i intelektualnu Hrvatsku koja maršira ulicama Zagreba. Čekaju ga Braco, Seka i ini njemu slični, eruditi, građani svijeta, neimari osobnih imperija!
Komentari su zatvoreni.