Makedoniju nije lako zavoljeti, ali zato vrlo brzo zavolite njene ljude
Rupe na auto-cesti, psi lutalice, romske konjske zaprege, samostani i minareti, kičasti sjaj centra glavnog grada i socrealistička predgrađa…sve vas to dočeka kad prijeđete srpsko-makedonsku granicu i stupite u zemlju Aleksandra Velikog. No, nakon prvotnog šoka, malo-pomalo shvatite da u tome neskladu ima neke fine paučine sačinjene od gostoljubivosti i srdačnosti uvijek popraćene blagim osmijehom.
Planinarski pohod po makedonskim vrhovima uvrstili smo u plan izleta PD Kalnik Križevci još krajem prošle godine ciljajući na vikend s dva državna blagdana u lipnju. Članica našeg društva Štefica, inače rođena Makedonka, najmanje je planinarila po Makedoniji pa je bilo krajnje vrijeme da je nakratko vratimo njenim korijenima.
U planinarskom smislu, Makedonija je atraktivna zemlja s nekoliko vrhova iznad 2500 metara nadmorske visine. Mi smo si zadali dosta ambiciozni plan, u 4 dana (ne računajući put) osvojiti tri najviša vrha Makedonije – Titov vrh na Šar planini (2747 m), Pelister na planini Baba (2601 m) i Golem Korab na planini Korab (2753 m).
Na put smo krenuli 19.06. u ranim jutarnjim satima te nakon 12 sati puta, s pauzom u Skopju gdje susrećemo naše makedonske prijatelje Marijanča i Dejana, stižemo na poznato makedonsko skijaško odredište Popovu šapku. To je malo turističko mjesto s nekoliko hotela i bezbroj svakojakih privatnih objekata namijenjenih smještaju skijaša zimi, dok je ljeti sve prazno tek s ponekim zalutalim planinarom. Smještamo se u planinskoj kući Konak, objektu u rangu naših planinarskih domova. Gostoljubivi domaćini nam pokazuju slike hrvatskih skijaša koji tamo dolaze svake zime.
Popova šapka je ishodište za uspon na Šar planinu i njezin najviši Titov vrh prema kojem polazimo sljedeći dan u jutarnjim satima. Napuštajući Popovu šapku i ulazeći u svijet planina sve više osjećamo mir i spokoj dok slike sumornih predgrađa polako blijede. Iz sata u sat, kako se umor povećava, raste dobro raspoloženje za koje je velikim dijelom zaslužan i naš vodič Dejan, jedan od dragih ljudi iz uvodnog dijela ove priče. Još jednom vraćamo se prirodi koja za nas planinare ima gotovo mitsko značenje – ona nas opušta, u njoj smo sami, a istovremeno dio cjeline.
Za uspon i povratak s Titovog vrha trebalo nam je 9 sati. Uz put susrećemo i simbole Šar planine koje zbog veličine i glasnog laveža ipak zaobilazimo u širokom luku – šarplaninci odgovorno rade svoj posao i čuvaju stada ovaca na padinama Šar planine. Blagi povjetarac na visini iznad 2000 m ugodno osvježava, ali ujedno i vara, pored svih krema za sunčanje dobro su nam se zacrvenili svi nepokriveni dijelovi tijela. Po povratku, uz skopsko pivo, brzo zaboravljamo na te prirodne nedaće.
Istu večer putujemo prema našem sljedećem odredištu – planini Baba iznad Prespanskog jezera. Smještaj pronalazimo u hotelu Molika koji za relativno mali novac pruža ipak znatno više nego planinarski domovi, prije svega ugodan tuš koji nam je sada prijeko potreban. Hotel je smješten 15 km zapadno od grada Bitole i predstavlja ishodište za rekreacijski turizam u nacionalnom parku Pelister.
Sljedeće jutro, kao alternativu prostranim pašnjacima Šar planine, odabiremo kamenu stazu za uspon na vrh. Staza isprva vodi kroz šumu po velikim kamenim pločama, no postepeno izlazi na otvoreno, a veliko kamenje postaje sve manje i prelazi u sipar. Sunce i umor prethodnog dana značajno nas usporavaju tako da na vrh Pelister stižemo nakon 6 sati hoda vidno iscrpljeni, no sretni jer nas je planina još jednom htjela primiti u svoje krilo. To je ono što planinarenje i čini različitim od svakog sporta, nema borbe protivnika od kojih jedan neminovno gubi, planinar je uvijek na dobitku. Pa čak i kad ne osvoji vrh jer mu se ispriječi loše vrijeme ili granica vlastitih mogućnosti, ostaje osjećaj jedinstva s prirodom koja je u korijenima svih nas.
Na povratku biramo lakši šumski put i nakon 10 sati vraćamo se u početnu točku. Nažalost, opet nas prate neke prirodne nedaće, ovog puta to su žuljevi koji će nekolicinu nas spriječiti da krene na zadnji planirani uspon.
Sljedeći dan radimo malu pauzu s razgledavanjem Ohrida i kupanjem na Ohridskom jezeru. Ljetna sezona je tek počela, gužve na plažama nema, a voda je ugodna za kupanje. Jedini mali šok izazivaju znatno veće cijene u kafićima uz plažu vjerojatno prilagođene makedonskom jet-setu.
Navečer istog dana stižemo u mjesto Mavrovo u istoimenom nacionalnom parku. Mavrovo podsjeća na naša mjesta u Gorskom kotaru, obiteljske kuće smještene uz vijugavu cestu s pogledom na jezero, te nekoliko dućana, restorana i kafića u kojima se odvija sav društveni život. U jednom od njih smo i mi dogovorili naš privatni smještaj. Mavrovo, kao i Popova šapka, živi uglavnom zimi kada se pretvori u skijaški centar. Tamo dolaze na odmor ljudi željni prirode, a planinari ga koriste kao bazu za pohod na planinu Korab.
Nažalost, po dolasku u Mavrovo, ostvaruje se loša vremenska prognoza najavljena prethodnih dana, cijelo večer i dobar dio noći pada jaka kiša s vjetrom koja ne ide uz planinarenje, ali zato djeluje kao tableta za spavanje. Tako omamljeni svježim zrakom spavamo nešto duže nego inače iako znamo da to nije dobro kad se planira cjelodnevni pohod. Jutro jest svanulo vedro i bez oblačka na nebu, ali se prethodno napadala kiša na jakom suncu vrlo brzo počela isparavati i stvarati male oblake koji nam na kraju nisu dozvolili da dosegnemo najviši vrh Makedonije.
Od samog Mavrova potrebno je, do točke gdje počinje uspon, voziti otprilike sat vremena dijelom asfaltom, a dijelom šumskom cestom. Uspon počinje kod karaule Strezimir od koje je potrebno, prema planinarskim oznakama, 5 sati hoda do vrha. Za sam prolaz u pograničnu zonu nije potrebna neka posebna dozvola, već samo popis planinara s identifikacijskim podacima koji se preda makedonskim vojnicima na karauli.
Nakon 3 sata laganog uspona krajolicima koji podsjećaju na Šar planinu izlazimo na prijevoj s kojeg se vidi markantan planinski masiv Korab, ali i prijeteći crni oblaci iznad njega. Zato se ovog puta odlučujemo popeti na manji obližnji vrh po imenu Rosnik (2567 m), na kojem smo možda bili do sada prvi i jedini Hrvati. Ta se odluka pokazuje ispravnom, jer se u međuvremenu oblaci zgušnjavaju i započinju sijevati prve munje. Na samom vrhu stoji granični kamen na kojem se slabašno ocrtavaju ćirilicom uklesana slova – SFRJ. Promatrajući naš put, čini se da smo uspon izveli po albanskoj strani, ali to nam ionako nitko nije zamjerio. Naš uspon je promatrao samo jedan medo koji se, prepoznajući da mu ipak nismo par, brzo sjurio prema makedonskoj strani planine.
Povratak koji slijedi je bio jedan od najbržih u našoj planinarskoj karijeri, crno nebo koje se približavalo izgledalo je doslovce kao prijetnja iz Mordora. Na našu sreću, prve krupne kapi kiše praćene tučom sustigle su nas točno kod auta.
I u planini, kao i općenito u životu, čovjek uvijek nešto novo nauči (ili barem potvrdi prethodna iskustva). Naši prijatelji planinari iz Međimurja, koji su na Korab krenuli istog dana nekoliko sati prije, stigli su popeti i spustiti se s vrha prije oluje. Ali ni mi nismo nezadovoljni, u planinu smo došli pronaći dio sebe koji pripada prirodi i u tome smo uspjeli, a sada imamo i razlog za povratak jer Golem Korab nas uvijek čeka.
Zadnji dan našeg izleta rezervirali smo za posjet kanjonu Matke i razgledavanju grada Skopja. Matka je umjetno jezero nastalo pregrađivanjem rijeke Treske za potrebe hidrocentrale i navodnjavanja. Danas ujedno predstavlja i masovno izletište za stanovnike Skopja s uređenim šetnicama i restoranima. Samo Skopje je grad nevjerojatnih kontrasta. Makedonska Vlada je, na teret poreznih obveznika, centar grada pretvorila u jedan od najblještavijih koji se može uopće negdje naći s nizom monumentalnih zgrada, spomenika i fontana. Istovremeno na siromašnoj periferiji žive skromni i dobrodušni ljudi koji rade za mali novac i nadaju se boljoj budućnosti. A nekima od njih, kao našem vodiču Dejanu, neku vrstu utjehe donose i planine.
Komentari su zatvoreni.