Uz Dan grada Križevaca nagrada redatelju Borisu Čataju za doprinos kulturi i promicanje grada. Pokretač komornog teatra Nina Vavra prije 41 godinu, kakvih je malo i u Europi, smatra da ono ima budućnost
Boris Čataj (67) na Dan grada Križevaca prima nagradu za životno djelo. Na pozornici u velikoj dvorani Hrvatskog doma na svečanoj sjednici Gradskog vijeća uručuje mu se najveće priznanje (ove godine ne proglašava se počasni građanin) za “ukupni volonterski četrdesetogodišnji društveni rad na organiziranju kazališnog života, vođenja i kontinuiranog djelovanja malog kazališta u Križevcima, te promicanje Grada Križevaca u Republici Hrvatskoj i šire”.
Ovaj redatelj proslavio je križevačko kazalište na festivalima, osobito BRAMS-u, Beogradskoj reviji alternativnih malih scena. Teatar, od osnivanja 1971. kao eksperimentalna scena Kluba omladine, djeluje u prizemlju bivše sinagoge, tj. Doma mladih, i s kapacitetom od 21 sjedala je “sobno kazalište”, rijetkost u nas.
– Nismo htjeli raditi klasični teatar za puno ljudi, pa da te nakon što predstavu odgleda 300 ljudi više nema u malom gradu tko gledati, već smo se odlučili na komorni prostor, za malo ljudi po predstavi, besplatno – objašnjava Čataj, nazvavši teatar “Nina Vavra”, po križevačkoj divi hrvatskog kazališta prije 2. Svjetskog rata. Nema završenu kazališnu akademiju, što je kritičare znalo osupnuti vidjevši kako vješto radi s glumcima. I danas on o sebi ne želi puno govoriti, držeći da su sve rekla i napisala stručna pera, koja, su navodila da je on “speleolog Becketta, da impresionira izvedbama, i da se u toj sobi sve mijenja i čovjeka udaljava od svakodnevice, i da je Čataj nešto posve drugo”…
Nemoguće zamijeniti
Posebno je hvaljen za postavljanja djela irskog dramatičara Samuela Becketta, koji je, kaže, izuzetno zahtjevan, a vratio mu se i ovih dana kad je monodramom Ljuljačka obilježio godišnjicu Beckettova rođenja. Uprizorio je i popularnije autore kao što su Ivan Raos ili Henri Michaux, ali i Ante Tomić, čime je scenu održavao živom. Kaže da se dobro nosi s titulom kazališnog alternativca.
– Ja nisam amater, već profesionalac koji ne dobiva plaću. Mi 25 godina nismo na gradskom ili županijskom proračunu, igramo potpuno besplatno, nigdje na svijetu toga nema, osim kod nas – poručio je Čataj. kojemu je nakon četiri desetljeća moguće preseljenje, jer u objektu u centru grada planira se ispostava državnog arhiva.
– Ponudili su nam neki stan za igranje, no ovako akustičan prostor nemoguće je zamijeniti. Budućnost još nije neizvjesna jer trebat će puno uložiti u uređenje arhiva. Na budućoj je lokalnoj vlasti da procijeni jesmo li važni – ocijenio je redatelj. (VL)
Komentari su zatvoreni.