Vikend sam proveo u Beču. Došlo mi malo da odem u Europu jer, vidim, ovdje su još mnogi u dilemi, najčešće baš oni koji u Europi nikada nisu ni bili! Zadnju kavu popio sam na izlasku iz jedine i svete mi Hrvatske, u selskoj birtiji u uvijek inspirativnom Sračincu, gdje se cugeri od ranog jutra drže za šank. Na graničnom prijelazu policajac me upitao “Kamo?”, “Što vas briga,” kažem mu,”U emigraciju, recimo”. Sumnjičavo me odmjerio i mahnuo, kao “Idi, jebi se!”. A onda sam duboko udahnuo, zaronio i tunelom ispod Slovenije izronio u Austriji.
Vožnja Graz-Beč uvijek me iznova oduševljavala. Pitoreskna sela, gradići i gradovi, uredne šume i šumarci, svijetle fasade, na brežuljcima vedra seoska domaćinstva. Iza brjegova tvornički dimnjaci, hale, proizvodni pogoni, trgovački centri, skladišta i odmarališta s lokalima uz cestu, a unutra mirisi otmjenosti. Konobarice govore strani jezik, srpski najčešće, pa se uz pomoć “titla” na kasi nekako sporazumijevamo.
Kupujem Mozart kugle i suvenire za svoje drage. Plaćam karticom bez pokrića pa opet na cestu, nestrpljiv da na horizontu ugledam vrh bečke katedrale. Blještave reklame svjetskih firmi mame, a ja se osjećam kao Brad Pitt i George Clooney u jednom.
U hotelu s pet zvjezdica čekao me apartman s TV plazmom 4×2 metra i kupaona kao olimpijski bazen, puna eteričnih ulja na kojem plutaju latice ruža i tulipana. Hotel je krasno zdanje, sazidano još za Marije Terezije, ali sada blješti u novom ruhu. Staro i novo (nešto kao križevački trgovi), smješten tik uz obalu lijepog plavog Dunava.
U baroknoj dvorani za ples, Strauss i Mozart izmjenjivali su se kao što se oduvijek izmjenjuje dan i noć, jutro i večer, svjetlo i mrak. Dame u krinolinama držanja princeza, a gospoda u fraku, lebdjeli su plesnjakom do sitnih sati. U “Adidas” fraku, kupljenom na sajmu sportske oprema na Prateru, i sam sam zaboravio na sivu svakodnevnicu iz koje dolazim i s Lotte, žilavom damom iz Wiener Neudstadta, dodirivao kristalni luster. Samo su me pjenušac i teške noge vraćale na parket i sprječavale da kao crveni balon SDP-a ne odletim u nebo. Kad sam shvatio da mi se zapliće jezik, znao sam da je vrijeme da krenem prema svom apartmanu na trinaestom katu i iskoristim ga, za nešto drugo. Noć je kratka, jutro je blizu, pa sam svoju pratilju diskretno zamolio za ruku podrške i otišao.
Negdje oko 7 ujutro, pogledao sam kroz prozor, na susjednu stambenu zgradu. Na terasu je izašao srednjovječni gospodin, raširio ruke, zadovoljno udahnuo svjež jutarnji zrak i gotovo kriknuo: “Leben ist schon!” Istog trena sam pomislio na otadžbinu i zamislio sliku u kojoj u križevačkoj Koruškoj ili zagrebačkoj Dubravi nezaposleni Hrvat u zgužvanoj potkošulji za radove u vrtu i postelji, trlja crvene oči, poslije još jedne noći bez sna, izlazi na terasu, lomi prste i sikće: “Svanuo je još jedan jebeni dan, živote što i kamo danas!?”
Moji prijatelji na put su krenuli s drugim namjerama. Željeli su istrčati tradicionalni Bečki maraton. Grad se od ranoga jutra ljuljao u ritmu valcera i rock’n’rolla, a tisuće trkača ili onih koji bi to htjeli biti, iz svih smjerova mostom preko Dunava hodali su prema startnoj crti. Na sredini mosta, sama kao vila, ususret nam je dolazila najveća dugoprugašica svih vremena Paula Radcliff:
– “Paulaaaa!”, povikao je moj velečasni, samo te nedjelje maratonac, ne vjerujući svojim očima da je vidi, “Hey Paula, can we take a picture with you?”, molio je. Ljubazno mu se osmjehnula: “Hey, I am sorry, I have to warm up,” i korakom gazele, kao lahor blag, odlepršala u našu uspomenu.
Još smo dolazili do daha, a na tri koraka od nas stajao je Haile Gebrselassie, najveći trkač svih vremena, višestruki olimpijski pobjednik, svjetski rekorder. Gospodin u Adidas tenisicama koji u trku ne dodiruje tlo pod nogama. Etiopljenin, građanin svijeta. Idol crne siromašne Afrike, generaciji trkača i ostalim sportašima. Živa legenda.
Točno u devet sati, sa startne je crte krenula kolona od 39 tisuća trkača iz cijeloga svijeta. Profesionalci, monstrumi, amateri, fanatici, optimisti, naivci… Očevi, majke, sinovi, kćeri, cijele obitelji, pred više od 200 tisuća gledatelja uz stazu, svi sa jednim ciljem – utrčati u cilj na Hofburg Palace u strogom centru Beča, nad kojim bdije brončana Marija Terezija osobno. One najbolje, osim medalje i svijetla reflektora, čekala je i izdašna novčana nagrada, a oni koji su došli samo sudjelovati, zadovoljili su se spoznajom da su istrčali 42 kilometra i u kalvariji koju samo maratonci poznaju, pobijedili umornu dušu i izdurali bol u ranjenom tijelu. “Stani!” šapuće tijelo na trideset petom kilometru, “Trči!” govori srce, još jedan korak, jedan metar, sto metara, još kilometar, tri, pet…
Iza ciljne crte volite cijeli svijet i sve ljude, a sumorno nebo obasja sunce u svoj svojoj ljepoti. Ponovno rođeni, u srazu boja, jezika, mogućnosti i htjenja, u sportskom ozračju i naboju kojim treperi zrak tog nedjeljnog jutra u Beču, čovjek makar na tren zaboravlja stvarnost, sivu svakodnevnicu i košmar iz kojeg dolazi. Neizmjerno zadovoljstvo bila mi je spoznaja da su moji prijatelji ISTRČALI MARATON i toga jutra bili dio glamura koji jedan takav društveno-sportski događaj donosi.
“Das Leben ist wunderschön,” ponavljao je Dražen. “Život je lijep,” potvrdio je Damir, na putu za Križevce. A ja sam u tišini, čvrsto držeći volan, prizivao konobara, gledao njegove tužne oči i pitao se je l’ već otkrio da samo profesionalci dobivaju keš, amateri medalje, a svi ostali varljivu slavu. I da je onih 50 eura koje sam zapio tokom večeri štampano u garaži u Virju, lažno kao i većina stvari koje nas tu kod kuće okružuju.
Komentari su zatvoreni.