Šezdeset i neke prošlog stoljeća, negdje u jesen, moj stari je poslije šesnaest mjeseci na moru sišao s broda. Ja sam imao deset – jedanaest godina, a moja tri starija brata bili su srednjoškolci. Bila je subota i umjesto idiličnog večernjeg druženja i slušanja očevih priča o oceanima bez dna, valovima do sedmog kata i morskim psima koji u “tropima ljude jedu za marendu”, jedan po jedan ustajali smo sa stola i krenuli putem legendarnih Jazina.
– Kamo dečki? – upitao je iznenađen stari.
– Na košarku, dolazi Zvezda, kuda bi?
– Košarka ah, lako je gol dati rukom, triba ga dati nogon ka’ Vukas.
– Nije to gol, stari, koš je. Ideš s nama?
Umjesto četvorice, putem sportske dvorane krenula je petorka. Stari nogometni fanatik od tada do smrti nije propustio košarkašku utakmicu i košarka je postala neizostavan društveni događaj naše kuće, ukućana, ulice i kvarta u grada košarke.
U guberniji u kojoj se desetljećima slave prosjek i sivilo, gdje pamet, rad i uspjeh ako nije “tvoj” smetaju i izazivaju zavist i jal, malo je stvari koje grad legitimiraju dalje od one table (s imenima gradova prijatelja?) koja putnika upozorava da je na ulazu u grad povijesti i kulture. Grad živi svoj skroman, izolirani život, a na horizontu ove pustinje čak ni fatamorgana ne obećava vodu. U društvenom životu, u onoj nadgradnji koja grad čini gradom i razlikuje ga od palanke, u političkim, kulturnim i sportskim, ali i medijskih organizacijama godinama stoluju isti likovi, predsjednici, treneri, tajnici, novinari, spikeri, i jedini im je zadatak da čuvaju “zatečeno stanje i ne tumbaju”. Gradski sport posebna je priča, a sportski radnici su i priča i komedija i burleska.
Uza sve njih i njihove licence, rijetki uspjesi, oni iznad općinskih okvira, uvijek su rezultat investicije pojedinaca koje onda u prigodama prisvaja gradska vlast i slika se s njima na svečanostima za Dan grada. Poltroni odani gubernatoru izmjenjuju se na položajima koji im donose društveni status, nekima i plaće, pa eutanazirani na svojim funkcijama iz godine u godinu jedni drugima, povodom Dana grada ili godišnjica dodjeljuju priznanja za društveni rad.
Pojedinci su koristeći društvenu imovinu, zlorabeći je, izvukli osobnu korist (makar indirektno) i spremni su vas i za vrat uhvatiti da bi taj status i korist crpili do Sudnjega dana. Reizbor kao demokratska tekovina i rezultat rada u gradu praktički ne postoji. Poglavnik, doglavnici, pročelnici, doušnici instalirani poglavnikovim spletkama i intrigama zaštićeni su kao kulturna baština UNESCO-a i za svoj rad ne odgovaraju nikome.
I onda se na njihov užas prije 4-5 godina iz bilikuma, pojavio Košarkaški klub Križevci. Vizija, ambicija i investicija pojedinca, koja je rezultirala time da grad prvi put u svojoj povijesti ima klub u prvoj nacionalnoj ligi, u tako elitnom i trofejnom sportu kao što je hrvatska košarka.
Naravno da je svaki uspjeh neuspješinima trn u oku i kamen u cipeli. Kad bi se jal alkemijom pretvorio u energiju, bilo bi ga dovoljno za tri atomske bombe. Onoga trena kad je klub postao prvoligaš, prestao je biti ambicija i investicija pojedinca i trebao bi biti “opće dobro”. Takvim bi ga se moralo tretirati i s radošću prihvatiti. Istog trena morao se napraviti rebalans proračuna i raspoloživu satnicu u dvorani OŠ Ljudevita Modeca posložiti s novim prioritetima. U klubovima koji su u pravilu trošak društva, a “vlasništvo” pojedinaca ili interesnih skupina koje su godinama navikle na jedan model rada, ne mogu zamisliti da se stvari mijenjaju i da dolaze novi ljudi, formiraju se novi klubovi, dolaze novi igrači, ne nužno “sinovi i kćeri”, te da građani tu promjenu pozdravljaju i da joj se raduju.
Usprkos toj činjenici evidentna je opstrukcija starih struktura i staroga kadra koji na sve načine pokušava umanjiti uspjeh novoga kluba. Kako drugačije shvatiti činjenicu da jedna od dvije dvorane (ona “privatna”, neki je zovu i gimnazijska) u popodnevnim satima zjapi prazna, a košarkaši Križevaca (pogon koji broji oko 120 sportaša svih uzrasta, u 5 selekcija) putuju na treninge po okolnim gradovima i selima i plaćaju najam koji bi dobro došao za sanaciju upravo spomenute dvorane koja se raspada, a košarkašima omogućio kakve-takve uvjete za rad.
Svake druge subote i do 1500 građana hodočasti u gradsku sportsku dvoranu. Sve generacije, cijele obitelji i prijatelji, jer su konačno pronašli nešto čime se mogu identificirati i reći “mi” smo košarkaški klub Križevci i ne tiču nas se animoziteti pojedinaca i njihove spletke. U sivilu, u prosječnosti, dominaciji i vladavini neuspješnih, ali odanih, uspjeh onih izvan zavičajnog, političkog ili inog kruga strašna je stvar.
U gradu u kojem ne prolaze gostovanja kazališta, izložbe slika, književne večeri, koncerti ozbiljne glazbe naših glazbenika, konvencije stranaka, gostovanja vrhunskih pisaca i novinara, klub koji sakupi toliko gledatelja, po nekima bi bilo najbolje zabraniti – dekretom, uredbom, ukazom… zato što nije “njihovo čedo” i zato nije dobrodošlo. Imamo tako malo pravih stvari, zato poštujmo i podržimo sve ono što je pomak, korak naprijed. I, usprkos tome što stvari oko KK Križevci još nisu idealne ( možda kloniti se bahatosti i okretanja onoj eliti na zapadu, previše je kuhara oko klupe, neukusno je koristi razglas u ugostiteljske svrhe..), košarkaški klub Križevci zaslužuje podršku, a njegovi uspjesi respekt.
Ne znam je li u tropima morski psi za marendu stvarno jedu ljude, ali sam siguran da bi gradske pirane trebalo poslati u “trope” jer ružno je i tužno kako i dolaze na utakmicu, a iz džepa im viri – figa.
Komentari su zatvoreni.